Pirinejski planinski pas (Pyrenean Mountain Dog, Great Pyrenees, pirenejski planinski pas)

O pasmini

Ime, podrijetlo i povijest: pas iz Pireneja

Pirinejski planinski pas (Chien de Montagne des Pyrénées) francuska je pasmina velikih pastirskih pasa čuvara; FCI standard br. 137 svrstava je u skupinu 2, sekciju 2.2 (mološke pasmine, planinski tip), bez radnog ispita. Hrvatski kinološki savez vodi je kao »pirinejski planinski pas«, Kinološki savez Slovenije kao »pirenejski planinski pes«, a u SAD-u joj kažu Great Pyrenees.

Prema povijesnom sažetku u FCI standardu, pasmina je u Pirenejima od pamtivijeka, u srednjem vijeku bila je čuvar zamaka, u 14. stoljeću spominje je Gaston Phoebus, a slavu je dosegla na dvoru Luja XIV. Godine 1923. udruga ljubitelja pasmine registrirala je službeni standard pri francuskom kinološkom savezu; važeći standard prema FCI-ju i dalje mu je vrlo blizak.

Pastirski pas čuvar, a ne ovčar

Pirinejski planinski pas uzgajan je za samostalno čuvanje stada od grabežljivaca, a ne za njegovo vođenje. FCI standard kao namjenu navodi »pastirskog psa čuvara na planinama«: pas je stado branio sam, pa su pri odabiru vrijedile sposobnost čuvanja i odvraćanja te povezanost sa stadom. Britanski klub PMDC (Pyrenean Mountain Dog Club of Great Britain) piše da su psi čuvari stoljećima branili stada od vukova, medvjeda i razbojnika, a američki AKC da su veće pse uzgajali za čuvanje, a manje pse pasmine Pyrenean Shepherd za tjeranje stada.

Veličina i težina prema FCI standardu

Prema FCI standardu psi u grebenu mjere 70–80 cm, kuje 65–75 cm, a za savršeno tipične primjerke dopuštena je tolerancija od +2 cm. Pasmina je opisana kao pas velike građe, impozantan i snažan, ali ne bez određene elegancije; tijelo je malo duže od visine u grebenu.

FCI standard ne navodi težinu. Britanski Kennel Club određuje najmanju visinu od 70 cm (psi) i 65 cm (kuje) te najmanju težinu od 50 kg za pse i 40 kg za kuje; te težine vrijede za primjerke minimalne visine, a viši psi trebaju biti teži. Standard AKC navodi da pas od 27 inča teži oko 100 funti (oko 45 kg), a kuja od 25 inča oko 85 funti (oko 39 kg). Klub PMDC upozorava da pahuljasto štene u nekoliko mjeseci može narasti do visine blagovaonskog stola i premašiti 65 kg. Za okvir računajte otprilike 40–65 kg (urednička procjena prema ovim izvorima); 65 kg je prag koji odrasli psi mogu premašiti, a ne gornja granica.

Bijela dlaka, pjege i čaporci

Dlaka je prema standardu dobro razvijena, ravna, prilično duga i savitljiva, dulja na repu i oko vrata; »gaće« su finije, vunaste i vrlo guste, a potdlaka je gusta. Osnovna boja je bijela, dopuštene su pjege sive boje jazavca ili vuka, blijedožute ili narančaste (arrouye) na glavi, ušima, korijenu repa i ponekad na tijelu; najcjenjenije su sive boje jazavca.

Standard traži dvostruke, dobro oblikovane čaporce na stražnjim nogama; njihov izostanak, jednostruki ili zakržljali dvostruki čaporci diskvalifikacijska su greška. Klub PMDC savjetuje da se ne uklanjaju, ali da se redovito pregledavaju i skraćuju kako ne bi izrasli u krug i urasli u nogu.

Narav: miran, ali samostalan

FCI standard opisuje pasminu kao snažnu i okretnu, ali nježnu i privrženu onima koje štiti; taj branitelj sklon je samostalnosti i inicijativi, što od vlasnika traži određeni stupanj autoriteta. Britanski standard temperament opisuje kao »mirno samouvjeren«, a nervoza i neizazvana agresivnost vrlo su nepoželjne. AKC pasminu opisuje kao neovisnu, inteligentnu i strpljivu, a uz obitelj privrženu i mirnu. Ponašanje pojedinog psa oblikuju i genetika, socijalizacija i iskustva.

Lajanje, teritorij i ograda vrta

Lajanje je kod pirinejskog planinskog psa očekivano svojstvo čuvara, ali se među psima jako razlikuje. Klub PMDC piše da je sklonost lajanju bitan element pasmine koja je stoljećima čuvala stada; laje vrlo duboko i glasno, klub savjetuje da vlasnik razmisli o utjecaju na odnose sa susjedima, a neki se primjerci oglase već kad se pomakne »vlat trave«. Isti klub u pitanjima i odgovorima navodi da se većina pirinejskih planinskih pasa oglašava samo na neobične prizore ili zvukove, a neki jednostavno vole lajati. AKC u uredničkom članku o zanimljivostima o pasmini piše da je pas uzgajan za noćno čuvanje stada te da vlasnike ne bi trebalo iznenaditi ako često laje noću; u ocjenama osobina lajanje svrstava na 3 od 5 (»povremeno«).

Klub PMDC upozorava da se naizgled sigurna ograda vrta brzo pokaže nedovoljnom ako nije vrlo visoka te da pasmina rado kopa.

Obitelj, djeca i druge životinje

Obitelji i djeci pirinejski planinski pas može odgovarati, ali uz uvjete: dovoljno prostora, rana socijalizacija, nadzor u kontaktu s malom djecom i skrbnik koji se može nositi sa samostalnim divom. Klub PMDC navodi da su pravilno odgojeni pirinejski planinski psi poznati po ljubavi prema djeci, a njemački klub KfUH (Klub für Ungarische Hirtenhunde) da su posebno dobri s djecom i malim kućnim životinjama. AKC za odnos prema maloj djeci i drugim psima daje ocjenu 3 od 5 (»uz nadzor«). Zbog veličine je nadzor razuman unatoč mirnoj naravi.

Stan, vrt i samoća

Stan pirinejskom planinskom psu rijetko odgovara. Britanski Kennel Club dopušta grad ili selo, ali za veličinu doma navodi veliku kuću i veliki vrt; klub KfUH idealnim smatra kuću s dobro ograđenim posjedom i punim obiteljskim kontaktom te odbacuje držanje u boksu ili na lancu. Klub PMDC piše da pas uspijeva uz društvo vlasnika: duga samoća vodi u dosadu i grickanje predmeta, a zavijanje zatvorenog psa može smetati susjedima. Zbog guste dlake klub savjetuje hladno, mirno mjesto za odmor.

Kretanje i odrastanje štenca

Odrasli pas treba umjereno kretanje: Kennel Club navodi do 1 sat dnevno, PDSA otprilike sat, a AKC piše da pasmina nije jako aktivna. Za rad glavom AKC spominje ispite poslušnosti i vuču kolica.

Kod štenaca klub PMDC upozorava da previše kretanja može uzrokovati više problema nego premalo, a kritično je razdoblje od otprilike drugog do desetog mjeseca; odsvjetuje duge šetnje na uzici i skokove, primjerice po stubama ili iz automobila, jer bi ozljede u toj dobi mogle dovesti do problema poput displazije kukova i osteohondritisa.

Odgoj: strpljenje umjesto prisile

U odgoju ne računajte na brzu poslušnost. Klub PMDC upozorava da je pas vrlo neovisan i da je besmisleno očekivati trenutnu poslušnost kakvu poznajemo kod njemačkih ovčara; AKC piše da će na uobičajene vježbe poslušnosti odgovoriti ravnodušnošću i sporim odzivima. PMDC u šetnji preporučuje povodac i nagrađivanje željenog ponašanja, klub KfUH odbacuje silu i grubost te preporučuje kratke, mirne vježbe, a AKC ranu socijalizaciju i školu za štence.

Njega dlake

Dlaka traži redovitu njegu i obilno opada. Kennel Club navodi da se pas linja i četkanje češće od jednom tjedno; klub PMDC smatra da je odraslom psu dovoljno dobro četkanje dvaput tjedno, a za vrijeme linjanja još i češljanje, dok klub KfUH za linjanja preporučuje svakodnevno četkanje. AKC piše da je dlaka otporna na prljavštinu i sljepljivanje, a preporučuje barem tjedno temeljito četkanje četkom s iglicama ili četkom s mekim žičanim iglicama (slicker).

Kod štenaca klub PMDC preporučuje svakodnevno češljanje do zamjene u odraslu dlaku, osobito na »gaćama« i ispod ušiju; prekomjerno kupanje dlaci ne koristi. Dlaku među prstima i iznad očiju treba skratiti, a nokte i čaporce redovito pregledavati.

Zdravlje: što kažu klubovi i izvori

Izvori kod pasmine ističu ponajprije probleme lokomotornog sustava, kože i neke vrste raka. Britanski Kennel Club je 2021. zajedno s predstavnicima pasmine potvrdio prioritete: osteosarkom, artritis, osteohondrodisplaziju te vruće točke (piotraumatski dermatitis) i druge kožne probleme. Dokazna osnova tog plana navodi američko istraživanje sa sveučilišnih bolnica koje je izvijestilo o povećanom riziku od displazije kukova, osteohondroze ramena, panosteitisa i luksacije patele, ali uglavnom na malom broju pasa. Kennel Club za pasminu navodi pregled kukova, laktova i očiju prema shemama BVA/KC.

Američki klub GPCA (Great Pyrenees Club of America) preporučuje da svaki pas u uzgoju dobije broj CHIC; za to su potrebni pregled kukova i patela te još jedna pretraga s popisa, a posebno preporučuje DNK testove za neuronsku degeneraciju i patuljastost. AKC među problemima pasmine spominje i nadutost želuca (bloat) te neke vrste raka, a PDSA još gluhoću, epilepsiju i entropij. Ništa od toga ne znači da će oboljeti svaki pas; pregledi su razumno pitanje za uzgajivača.

Koliko dugo živi pirinejski planinski pas

Životni vijek je prema pregledanim izvorima otprilike 9–11 godina (urednička procjena koja sažima izvore u nastavku): britanski Kennel Club i PDSA navode »manje od 10 godina«, AKC 10–12, klub KfUH 10–13. U anketi britanskog Kennel Cluba iz 2004. (odaziv manji od 15 %, 66 uginulih pasa) medijan dobi pri uginuću bio je 9 godina i 7 mjeseci, a najčešći uzrok smrti rak (26 od 66 uginulih pasa); riječ je o anketi, a ne o registru, pa je to samo okvir, a ne prognoza za pojedinog psa.

Pirinejski planinski pas ili maremski ovčar

Od maremskog ovčara pirinejski planinski pas razlikuje se po FCI skupini, visini i boji. FCI standard br. 201 svrstava maremsko-abruškog ovčara u skupinu 1 (ovčarski psi) i propisuje visinu u grebenu 67–73,5 cm kod pasa te 62–70 cm kod kuja, težinu 40–52 kg odnosno 35–45 kg i jednobojnu bijelu dlaku. Pirinejski planinski pas prema FCI-ju je u pravilu viši (70–80 cm), a dopuštene su i pjege. U skupini 2, sekciji 2.2 s njim su još i šarplaninac i kraški ovčar.

Pirinejski mastif (FCI br. 92) i pirinejski ovčarski pas duge dlake (FCI br. 141) druge su pasmine: mastif ima najmanju visinu 77 cm kod pasa i 72 cm kod kuja te bijelu osnovnu boju s maskom, a ta pasmina (dugodlaka varijanta; varijanta kratkodlakog lica je FCI br. 138) kod mužjaka je visoka 42–48 cm i u skupini 1.

Što pitati uzgajivača

Prije kupnje štenca zatražite od uzgajivača rezultate zdravstvenih pregleda oba roditelja: kukova i laktova, prema američkim preporukama i patela, prema britanskima još i očiju, te DNK testove dostupne za pasminu (multifokalna retinopatija, Glanzmannova trombastenija). Pitajte i za zdravstvenu povijest roditelja i baka te djedova, za odrastanje štenaca među ljudima, psima i svakodnevnim zvukovima te za to što ugovor određuje u slučaju teške nasljedne bolesti. Potražite uzgajivača u imeniku.

Kome odgovara, a kome manje

Pasmina odgovara vlasniku kuće s visoko ograđenim vrtom koji ima vremena za dosljedan odgoj te samostalnog, mirnog čuvara cijeni više od psa koji slijedi svaku naredbu. Manje odgovara onima koji žive u stanu ili blizu susjeda, psa često dugo ostavljaju samog, teško podnose lajanje i dlaku ili traže brzo poslušnog sportskog psa. Uvjeti:

• visok, ograđen vrt i hladan kutak za odmor;
• rana socijalizacija te dosljedan, nježan odgoj;
• redovito četkanje, pregled čaporaca i nalazi zdravstvenih pregleda roditelja.

Prednosti i mane