Šarplaninac

O pasmini

Čuvar bez potrebe za pastirom

Šarplaninac nije ovčarski pas u smislu vođenja stada, nego pas čuvar koji sam, danju i noću, procjenjuje kada stado treba braniti od vuka ili medvjeda. Pasmina potječe s planine Šar planina, na granici Kosova i Sjeverne Makedonije, gdje su je stoljećima birali isključivo prema radnoj sposobnosti – po tome kako se pas ponaša uz stado, a ne po izgledu.

Ime koje dijele dvije zemlje

Kod FCI-ja pasmina je upisana pod standardom br. 41, prvi put 1939. godine kao ilirski ovčar, a od 1957. kao jugoslavenski ovčar – šarplaninac. Nakon raspada Jugoslavije zemljama podrijetla postale su i Srbija i Sjeverna Makedonija, gdje se šarplaninac i danas smatra dijelom nacionalne baštine (bio je čak prikazan na makedonskom kovaniku i poštanskoj marki). Riječ je dakle o zajedničkoj balkanskoj baštini dviju zemalja unutar istog FCI standarda, a ne o sporu koji bi utjecao na sam standard.

Gusta dvoslojna dlaka za planinske zime

Šarplaninca prekriva gusta, duga i gruba pokrovna dlaka s mekom poddlakom koja ga štiti od hladnoće, kiše i snijega u visokim planinama. Boja je prema standardu jednobojna, najčešće u nijansama željeznosive do tamnosive, bez bijelih mrlja. Dlaku je preporučljivo četkati jednom do dvaput tjedno, a u vrijeme jačeg proljetnog i jesenskog linjanja i češće, jer poddlaka inače brzo počne filcati. Pasminu se ne šiša – dvoslojna dlaka istovremeno hladi i grije, pa šišanje trajno narušava njezinu zaštitnu funkciju.

Samostalan mislilac, a ne poslušni izvršitelj naredbi

Budući da je šarplaninac uzgajan za samostalno odlučivanje usred noći, daleko od pastira, pasmina je po naravi neovisna i tvrdoglava. Prema strancima je u pravilu suzdržan i sumnjičav, a prema vlastitoj obitelji miran, vjeran i iznenađujuće smiren u svakodnevnom životu – sve dok ne procijeni da je teritorij ili povjerena mu životinja ugrožena. Grubi ispravci kod ove pasmine obično daju suprotan učinak od željenog; dosljedna, mirna i rana socijalizacija djeluje mnogo bolje.

Aktivnost drukčija od uobičajenog »velikog psa«

Šarplaninac nije visokoenergičan pas kojem trebaju sati trčanja ili agility trening – njegova prirodna aktivnost je sporo, ustrajno patroliranje teritorijem, a ne trčanje za loptom. Ipak, potrebne su mu dnevne šetnje, pristup velikom prostoru koji može nadzirati i dovoljno mentalne zaposlenosti, jer inače energiju brzo preusmjeri u prekomjerno lajanje ili kopanje. Budući da je riječ o pasmini koja radi ponajviše noću, može biti aktivnija u sumrak i po mraku nego tijekom dana, što je vrijedno uzeti u obzir pri planiranju smještaja.

Djeca i obitelj

Šarplaninac koji odrasta uz djecu često ih prihvaća kao dio stada koje treba štititi i prema njima se ponaša iznenađujuće strpljivo. Ipak, riječ je o velikom i snažnom psu koji dijete lako obori samom igrom, pa je nadzor odraslih kod male djece nužan bez obzira na narav pojedinog psa. Prema vlastitoj obitelji pasmina je vrlo privržena, no ovo nije pas koji će tražiti zagrljaje na kauču – naklonost pokazuje ponajviše stalnom prisutnošću i spremnošću da djeluje.

Drugi psi i životinje u stadu

Ovdje se vidi ključna razlika između šarplaninca i tipičnog stražarskog psa: pasminu su stoljećima birali upravo po tome da životinje koje čuva – ovce, koze, perad – ne napada, nego ih štiti kao dio svojeg stada. Ta se osobina dobro prenosi i na kućne ljubimce s kojima pas odrasta od malena. Prema nepoznatim psima, osobito istog spola, može biti oprezan ili čak sukobljen ako nije rano i dosljedno socijaliziran, pa uvođenje novih životinja u odrasloj dobi zahtijeva postupnost i nadzor.

Stan nije njegov svijet

Šarplaninac treba veliku ograđenu površinu na kojoj može patrolirati i nadzirati teritorij – stan ili malo dvorište mu to ne mogu pružiti. Bez prostora i zadatka postaje frustriran i glasan, što brzo postane problem i za susjede. Pasmina hladnoću podnosi znatno bolje od vrućine, pa u toplijim klimama treba hlad, vodu i pažljivo isplaniran raspored kretanja.

Zdravlje i očekivani životni vijek

Šarplaninac u pravilu živi otprilike 11 do 13 godina, što je za tako krupnog psa dug vijek. Kao i kod drugih velikih pasmina, kod njega je povećan rizik od displazije kuka i lakta te od nadutosti odnosno torzije želuca (bloat), pa se preporučuje sporije hranjenje i izbjegavanje napora neposredno nakon obroka. Redoviti veterinarski pregledi i održavanje umjerene tjelesne težine značajno smanjuju rizik od problema sa zglobovima u starosti.

Prednosti i mane