Američka akita (American Akita)

O pasmini

Što je američka akita

Američka akita velika je, snažno građena pasmina iz skupine špiceva koju FCI vodi kao zasebnu pasminu br. 344, odvojenu od akite inu (br. 255). Standard je svrstava u skupinu 5, sekciju azijskih špiceva i srodnih pasmina; kao zemlju porijekla navodi Japan, kao zemlju razvoja SAD, a namjena joj je pas za pratnju. Hrvatski kinološki savez vodi je na popisu FCI 5 pod nazivom Američka akita.

Kako su se akite razdvojile u dva standarda

Standard FCI br. 344 navodi da je rana povijest američke akite slična povijesti japanskih akita; nakon Drugoga svjetskog rata pasmine su se razvijale na dvjema stranama oceana. Prema istom standardu, od 1603. u pokrajini Akita psi akita matagi, srednje veliki lovci na medvjede, koristili su se kao psi za borbe, a od 1868. križali su se s tosama i mastifima, što je povećalo veličinu, ali smanjilo špicev tip. Nakon rata pasmina je postojala u tri tipa (matagi, borbeni i ovčarski), a pse iz linije Dewa, s utjecajem mastifa i njemačkog ovčara, vojnici su odveli u SAD.

Prema zapisu u standardu, Američki kinološki savez (AKC) prihvatio je pasminu u listopadu 1972. Budući da AKC i Japanski kinološki savez (JKC) tada nisu priznavali međusobne rodovnice, novih japanskih krvnih linija u SAD-u nije bilo, dok su se u Japanu psi ponovno križali s akitama matagi kako bi se obnovila izvorna pasmina. FCI je američku akitu konačno prihvatio 30. svibnja 1999., akitu inu već 13. ožujka 1964.; britanski Kennel Club razdvojio ih je 2006., a AKC objavljuje samo jedan standard pod nazivom Akita.

Izgled, mjere i boje prema standardu FCI

Američka akita prema standardu FCI velik je, robustan pas s mnogo supstance i teškim kostima: psi u grebenu mjere 66–71 cm, kuje 61–66 cm, a diskvalificiraju se psi ispod 63,5 cm i kuje ispod 58,5 cm. Težinu FCI ne navodi; AKC navodi 100–130 funti (oko 45–59 kg) kod pasa i 70–100 funti (oko 32–45 kg) kod kuja. Tijelo je duže nego što je pas visok (omjer visine i duljine iznosi 9 : 10 kod pasa i 9 : 11 kod kuja), a glava je masivna i tvori tupi trokut, s malim uspravnim ušima nagnutima prema naprijed.

Raspon boja je širok: standard dopušta bilo koju boju, na primjer crvenu, jelenju (fawn) ili bijelu, ali i pinto i tigrastu, s maskom ili bez nje; bijeli psi nemaju masku. Diskvalificirajuće su pogreške merle i jetrena boja. Dlaka je dvostruka, s gustom, mekom podlakom i ravnom, tvrdom pokrovnom dlakom koja je na grebenu i sapima duga oko 5 cm, a na repu je najduža.

Narav i prirodno čuvanje

Američka akita prema standardu FCI budna je, odzivna, dostojanstvena i hrabra. Akita Club of America dodaje da je ponosna i samouvjerena, prema obitelji privržena, a prema strancima suzdržana; obično je tiha i ne laje bez razloga. Klub navodi da je po prirodi čuvar doma i stoga ne treba posebnu čuvarsku obuku, a naglašava i da se zbog samostalnosti i suzdržanosti ne bi smjela koristiti za zaštitne sportove ni zaštitni rad. Čuvarski nagon zato nije razlog za dresuru, nego za socijalizaciju: pas mora naučiti da nisu svi stranci prijetnja.

Prema drugim psima: što navode izvori

U izvorima se za američku akitu ponavlja upozorenje o odnosu prema drugim psima, osobito istog spola. Standard FCI navodi da može snažno reagirati na druge pse, osobito istog spola, a standard AKC-a jasniji je: akite mogu biti netolerantne prema drugim psima. Britanski Kennel Club piše da pasmina pokazuje dominaciju nad psima, ali tu osobinu ne potiče. Akita Club of America to opisuje kao genetsku sklonost koja se može pokazati tek u punoj zrelosti, pa akita najbolje uspijeva kao jedini pas ili u paru mužjaka i ženke; dvije akite istog spola u istom kućanstvu klub ne preporučuje. U istraživanju vlasnika (Duffy i sur., 2008.) više od 20 % akita opisano je s ozbiljnom agresijom prema nepoznatim psima.

Obitelj, djeca i druge životinje: samo uvjetno

Američka akita može biti obiteljski pas samo u obitelji koja ima vremena za opsežnu socijalizaciju i školovanje. Akita Club of America kaže da su akite prema obitelji privržene i stvaraju snažne veze, ali nisu osobito tolerantna pasmina, pa kontakti s djecom trebaju biti pažljivi i pod nadzorom. Budući da mnoge akite imaju izražen lovni nagon, mačke, male pse i druge sitne životinje treba upoznavati oprezno, pa suživot ovisi o pojedinoj akiti i o tijeku upoznavanja.

Kretanje i ograda

Akita Club of America potrebu za kretanjem ocjenjuje srednjom: dovoljna je dobra dnevna šetnja ili trčanje. Britanski Kennel Club u značajkama pasmine navodi više od dva sata dnevno, pa kretanje prilagodite pojedinoj akiti. Pasmina se penje i kopa, zato klub za boravak na otvorenom savjetuje sigurno ograđen prostor visok oko 1,8 m (šest stopa), a akita ne smije živjeti uglavnom vani, nego mora biti dio obitelji. Zbog genetski snažnog lovnog nagona ne smije se puštati s uzice na neograđenom području. Britanski Kennel Club navodi veliku kuću i veliki vrt, pa je život u stanu samo uvjetno moguć.

Odgoj i socijalizacija

Američka akita treba jasne, dosljedne granice od prvog dana, a u odgoju djeluje odnos, ne sila. Akita Club of America navodi da nema urođenu želju za udovoljavanjem vodiču, nego razmišlja samostalno, pa su kratke i česte vježbe bolje od dugih, jer joj se trivijalni zadaci brzo dosade. Odaziva se na poštovanje i pozitivne metode koje se temelje na motivaciji. Štene treba rano navikavati na različita okruženja, ljude, pse i transportni boks.

Dlaka i njega: jako linjanje dvaput godišnje

Američka akita jako linja cijele godine, a najviše pri sezonskoj izmjeni dlake. Akita Club of America navodi da obično dvaput godišnje obilno odbacuje dlaku, pa je treba redovito četkati. Prema klubu gustu dvostruku dlaku ne bi trebalo brijati. Britanski Kennel Club u njezi navodi jednom tjedno, a američki klub svakodnevno četkanje, pa računajte na često češljanje, a pri izmjeni dlake još više. Akita se sama čisti kao mačka; kandže treba redovito rezati, na što je treba navikavati od malih nogu.

Zdravlje: što preporučuju klubovi

Američka akita prema navodima Akita Club of America sklona je displaziji kukova i laktova te prirođenim očnim i štitnjačnim poteškoćama, a javljaju se i autoimune bolesti. Klub među glavnim problemima nabraja još luksaciju patele, sebacealni adenitis, sindrom VKH i torziju želuca, za koju kaže da su akite na nju posebno osjetljive i da je riječ o hitnom veterinarskom stanju. Za parenje klub preporučuje OFA nalaz kukova (ocjena izvrsno, dobro ili prihvatljivo) te normalan nalaz štitnjače i očiju; laktovi i patele izborni su, ali preporučeni pregled. Britanski Kennel Club među preporučenim pregledima prije parenja navodi očnu shemu BVA/KC/ISDS i shemu za kukove BVA/KC. U Sloveniji je prema obavijesti KZS-a o uzgojnom pregledu Kluba 5 (7. 2. 2022.) snimanje kukova za američku akitu obvezno, a nalaz treba priložiti prijavi.

Istraživanje iz 2005. (Angles i sur.) kod američkih je akita utvrdilo malu raznolikost gena DLA razreda II i povezanost jednog alela s uveodermatološkim sindromom sličnim sindromu VKH. U istraživanju među članovima kluba (603 psa, prema izvješćima vlasnika) veterinarski potvrđenu hipotireozu imalo je 112 pasa (18,6 %), a torziju želuca 57 (9,5 %); to je uzorak članova, a ne učestalost u cijeloj pasmini.

Koliko dugo živi američka akita

Prema AKC-u životni vijek američke akite iznosi 10–14 godina, a britanski Kennel Club u značajkama pasmine navodi više od 10 godina; ni za jedan podatak metoda nije opisana. Istraživanje Akita Club of America (2000.–2001.) među članovima kluba navodi medijan dobi pri smrti od 9,4 godine kod pasa i 11,0 godina kod kuja, no to nije očekivani životni vijek: obuhvaća samo 164 od 603 praćena psa koja su između 1. 1. 1995. i 1. 10. 2000. uginula (69) ili su eutanazirana (95), a preostalih 439 na kraju je istraživanja još bilo živo. Zato se 9,4 i 10 godina ne mogu izravno uspoređivati; svi su podaci okvir, a ne prognoza za pojedinog psa.

Američka akita ili akita inu: po čemu se razlikuju

Standardi FCI-ja razlikuju ih ponajprije u opisu glave i njuške te boja, a u visini se preklapaju, dok težinu ne navodi nijedan. Obje su u skupini 5, imaju dvostruku dlaku i rep savijen preko leđa. Usporedba prema standardima FCI:

• Visina u grebenu: američka akita psi 66–71 cm, kuje 61–66 cm; akita inu psi 67 cm, kuje 61 cm, uz toleranciju od 3 cm gore ili dolje.
• Njuška: kod američke akite duboka i puna, kod akite inu srednje duga, sa širokom bazom, suženja, ali ne šiljasta.
• Boje: američka akita bilo koja boja, pinto i tigrasta, s maskom ili bez nje; akita inu crveno jelenja (red fawn), sezam, tigrasta ili bijela, pri čemer sve osim bijele imaju urajiro. Crna maska kod akite inu diskvalificirajuća je pogreška.
• Tekst o naravi: američka akita budna, odzivna, dostojanstvena i hrabra; akita inu mirna, vjerna, poslušna i prijemčiva. To su različito oblikovani opisi u standardima, a ne usporedba ponašanja.

U Ujedinjenom Kraljevstvu američki se tip zove jednostavno Akita; njegov standard navodi iste visine kao FCI 344.

Što pitati uzgajivača

Uzgajivač bi trebao pokazati nalaze zdravlja oba roditelja. Akita Club of America navodi da bi morao imati valjane nalaze za kukove, laktove, patele, štitnjaču i oči (kao najmanji preporučeni opseg klub nabraja kukove, štitnjaču i oči), a opći pregled kod veterinara za rasplodnu životinju nije dovoljan: kukove treba ocijeniti OFA, PennHIP ili usporediv pregled. U Sloveniji je prema obavijesti KZS-a iz 2022. za uzgojni pregled Kluba 5 obvezna snimka kukova (aktualna pravila provjerite kod kluba), pa pitajte jesu li roditelji obavili uzgojni pregled. Pitajte i kako se roditelji ponašaju prema stranim psima, kako su štenci socijalizirani te nudi li uzgajivač ugovor s odgovornostima obiju strana. Američki klub savjetuje uzgajivača koji je član američkog pasminskog kluba. Tražite uzgajivača američke akite i provjerite da je doista riječ o pasmini br. 344.

Tri zablude koje izvori ispravljaju

• „Akita je agresivna prema svima.“ U istraživanju Duffy i sur. agresija je kod akita bila usmjerena ponajprije prema nepoznatim psima, a klub kaže da dobro socijalizirana i školovana akita nije opasna ako joj ljudi daju prostor i poštovanje.
• „Akitu treba dresirati za čuvanje.“ Klub tvrdi suprotno: čuva po prirodi, a zaštitni rad joj ne odgovara.
• „Američka akita i akita inu ista su pasmina.“ Za FCI i britanski Kennel Club nisu, a AKC objavljuje jedan standard.

Kome odgovara, a kome manje

Američka akita odgovara iskusnom vlasniku koji ima vremena za dugotrajnu socijalizaciju i dosljedno vođenje, dom s visokom ogradom te jednog psa ili par mužjaka i ženke. Manje joj odgovaraju početnici, obitelji s malom djecom bez stalnog nadzora, kućanstva s dvije akite istog spola te vlasnici koji žele čuvara dresiranog za obranu. Uvjeti su nalazi zdravlja oba roditelja, rana socijalizacija, sigurna ograda i spremnost na jako linjanje.

Prednosti i mane