Zelena iguana

O vrsti

Zelena iguana (Iguana iguana) jedan je od najprepoznatljivijih guštera na svijetu, ali i jedna od terarijskih životinja koje se najčešće kupuju iz trenutačnog poriva, bez dovoljno razmišljanja unaprijed. Dolazi iz tropskih i suptropskih područja Srednje i Južne Amerike, gdje živi u krošnjama drveća uz rijeke i jezera, voli se sunčati na granama iznad vode te izvrsno pliva – kad joj prijeti opasnost, jednostavno skoči u vodu ili padne s grane, a padove s visine i do 15 metara obično preživi bez ozljeda. Među gušterima je u zemljama Europske unije jedna od najčešće uzgajanih vrsta kućnih ljubimaca.

U trgovinama se najčešće prodaje kao mladunče dugo tek 20-ak cm, pa mnogi vlasnici ne očekuju koliko brzo i koliko veliko zapravo naraste. Upravo taj raskorak između očekivanja i stvarne odrasle životinje razlog je zašto vlasnici zelenu iguanu razmjerno često napuste ili poklone kad postane prevelika za prvi terarij.

Koliko stvarno naraste

Odrasla zelena iguana može doseći ukupnu dužinu do otprilike 2 m (u iznimnim slučajevima i nešto više), od čega rep čini oko dvije trećine – samo tijelo, od njuške do kloake, obično mjeri tek 30 do 45 cm. Mužjaci su u pravilu veći od ženki i mogu težiti 6 do 8 kg, dok lakše ženke teže otprilike 1,5 do 3 kg. Spol se kod mladih jedinki po vanjskim znakovima ne može pouzdano odrediti, jer razlike između spolova postaju uočljive tek s spolnom zrelošću, otprilike u dobi od 2 do 4 godine. Sve to znači da terarij prikladan za mladunče nakon dvije do tri godine rasta postaje premalen; odrasloj životinji treba terarij koji je često veći od poneke sobe i mora biti viši nego širi, jer je riječ o drvenastoj (arborealnoj) životinji koja najveći dio vremena provodi na granama u gornjem dijelu terarija.

Prehrana i rizik od bjelančevina

Odrasla zelena iguana potpuno je biljojedna. Dnevni obrok trebao bi sadržavati raznovrsno, svježe i kalcijem bogato povrće (maslačak, trputac, peršin, list cikle i slično) te manji udio voća, narezano na komade ne veće od otprilike dvostruke udaljenosti između nosnica životinje; svaki dan treba i svježu vodu za piće. Mladunčad kraća od otprilike 60 cm u prirodi, a ponekad i u zatočeništvu, pojede i manji udio hrane životinjskog podrijetla, primjerice kukce. Kod odraslih jedinki hranjenje bjelančevinama životinjskog podrijetla (meso, hrana za pse ili mačke, previše kukaca) rizično je jer probavni sustav zelene iguane nije prilagođen razgradnji životinjskih bjelančevina – dugotrajno prekomjerno unošenje može opteretiti bubrege sve do njihova oštećenja.

Terarij, temperatura i UVB

Zelenoj iguani potrebno je jako UVB osvjetljenje (UVA i UVB), bez kojeg ne može pravilno iskorištavati kalcij iz hrane. Prikladna dnevna temperatura u terariju iznosi otprilike 27–32 °C, noću 19–25 °C, a temperature ispod 17 °C za nju su štetne; na mjestu za sunčanje mnogi izvori preporučuju i znatno višu, lokalno ograničenu temperaturu. Vlažnost zraka trebala bi biti između 60 i 90 %. Terarij za odraslu životinju treba imati bazenčić s vodom, deblje grane za penjanje i odmor te grijaća tijela postavljena tako da se životinja na njima ne može opeći; ako terarij opremite živim biljkama, one moraju biti neotrovne, jer ih iguana rado gloda.

Temperament i rukovanje

Zelena iguana samosvojna je i teritorijalna životinja, nije pripitomljena u smislu psa ili mačke te od vlasnika zahtijeva puno strpljenja, dosljednosti i poznavanja njezina ponašanja. Za sporazumijevanje i pokazivanje dominacije koristi kimanje glavom i širenje kožnog nabora ispod vrata (dewlap), a spolno zrele, osobito nekastrirane mužjake, u sezoni parenja može obilježiti izraženija agresivnost i teritorijalnost. Za obranu koristi i snažan udarac repom, a ima i oštre kandže za penjanje, pa nepažljivo ili grubo rukovanje može uzrokovati ogrebotine ili posjekotine; redovito i mirno navikavanje od mladosti kasnije znatno olakšava rukovanje.

Izvan prirodnog areala

Zbog popularnosti u trgovini egzotičnim životinjama, puštene ili pobjegle zelene iguane na pojedinim su mjestima osnovale samostalne populacije izvan prirodnog areala, primjerice na Floridi i na više karipskih otoka, gdje se smatraju invazivnom vrstom koja šteti autohtonom bilju te kopanjem rupa ugrožava nasipe i slične objekte. Za odgovorno uzgajanu jedinku u terariju to nije razlog za brigu, no dobro pokazuje koliko je vrsta prilagodljiva i dugovječna – što se opet svodi na to da od vlasnika traži stvarno dugoročnu predanost.

Zdravlje, CITES i uvozna pravila

Međunarodnu trgovinu zelenim iguanama nadzire konvencija CITES, gdje je vrsta uvrštena u Dodatak II, a unutar EU-a za nju vrijedi i odgovarajuća uredba o prometu divljim vrstama. Za prelazak vanjske granice EU-a potrebna je odgovarajuća CITES dozvola ili potvrda. U Sloveniji je, primjerice, nabavu zelene iguane potrebno u roku od 30 dana pisno prijaviti Agenciji Republike Slovenije za okoliš (ARSO). Kao i kod svih gmazova, postoji rizik od prijenosa salmonele, pa je nakon svakog rukovanja preporučljivo oprati ruke. Česti znakovi bolesti su smanjena aktivnost, promjena boje kože, otečeni udovi ili donja čeljust te produljeni ispadaj kloake – u tim je slučajevima potreban posjet veterinaru, koji je inače preporučljiv i rutinski, ubrzo nakon nabave životinje.

Prednosti i mane