O vrsti
Meksički crvenokoljenasti ptičar jedan je od najprepoznatljivijih ptičara na svijetu – zdepasto crno tijelo, smeđkasto-narančasta "kapa" na prednjem dijelu glavoprsja i osam nogu sa širokim narančasto-crvenim prstenovima točno na koljenskim zglobovima. Potječe iz sušnih, listopadnih šuma na pacifičkoj obali Meksika, gdje danju miruje u plitkoj rupi ispod kamena ili među korijenjem, a noću vreba kukce tik uz ulaz.
Koja je ovo vrsta zapravo?
Desetljećima se u trgovini i stručnoj literaturi vodila kao Brachypelma smithi. Godine 2017. taksonomska revizija (Mendoza i Francke), potkrijepljena DNK barkodiranjem, pokazala je da su životinje iz meksičkih država Colima, Jalisco i Michoacán – dakle velika većina onih u hobiju – zapravo samostojna vrsta Brachypelma hamorii, prvi put opisana još 1997. godine. Prava Brachypelma smithi ostaje ograničena na uže područje države Guerrero i u trgovini je znatno rjeđa. Vrste su vanjski toliko slične da se ne mogu pouzdano razlikovati na fotografiji – razlikuju se tek po sitnim razlikama u spolnim organima i DNK.
Veličina
Mjera koja kod ptičara najbolje pokazuje "veličinu" životinje jest raspon nogu, a ne duljina tijela: kod odrasle jedinke iznosi otprilike 13–16 cm, dok je samo tijelo dugo tek oko 5–6 cm. Ženke su u pravilu nešto zdepastije od vitkijih mužjaka, a razlike među jedinkama poprilične su.
Je li opasna? Otrov i urtikantne dlačice
Ugriz je za zdravu odraslu osobu bez alergija po jačini usporediv s ubodom pčele – bolan, ali bez ozbiljnih medicinskih posljedica, a kod ove mirne vrste do ugriza rijetko uopće dolazi. Stvarni svakodnevni rizik su urtikantne dlačice koje životinja stražnjim nogama otresa sa zatka kad se osjeti ugroženo. Sitne kukičaste dlačice izazivaju svrbež i osip na koži, a pri kontaktu s očima ili dišnim putovima mogu nadražiti osjetljivu sluznicu znatno neugodnije od samog ugriza. Zato je pri čišćenju terarija preporučljiv oprez, po mogućnosti i zaštita očiju.
Rukovanje se ne preporučuje
Unatoč glasu mirne i "početničke" vrste, rukovanje se ne preporučuje. Ptičari nemaju unutarnji kostur, već krhak vanjski oklop, a pad s svega dvadesetak centimetara može rasporiti zadak i često je smrtonosan. Rizik nije vrijedan kratkog trenutka na dlanu – životinju je znatno bolje promatrati kroz staklo terarija.
Ženke žive desetljećima, mužjaci tek nekoliko godina
Razlika u životnom vijeku između spolova kod ove je vrste izuzetna: ženke uz dobru njegu dožive 25 do 30 godina, dok mužjaci nakon posljednje zrele presvlake u prosjeku žive još samo 5 do 10 godina. Tko traži dugoročnog kućnog ljubimca, neka odabere ženku – no kod mladunčadi spol često još nije moguće pouzdano odrediti.
Terarij, temperatura i vlaga
Budući da je riječ o pretežno prizemnoj vrsti koja kopa rupe, terarij ne smije biti visok – prikladniji je nizak i širi prostor s tlocrtom od barem otprilike 30 × 30 cm za odraslu jedinku te 10 do 15 cm dubokim supstratom za kopanje rupe. Sobna temperatura između otprilike 22 i 27 °C ovoj je vrsti dovoljna, bez potrebe za jakim grijanjem "suncem" kakvo se koristi kod gmazova; blago topliji kutak (do otprilike 28 °C) koristan je, ali ne i nužan. Vlaga neka bude umjerena, oko 60–70 %, uz uvijek dostupnu vodu u plitkoj posudici i dobru ventilaciju, kako se supstrat prilikom vlaženja ne bi posve smočio. UVB rasvjeta ovoj vrsti nije potrebna jer metabolizam vitamina D kod pauka ne funkcionira jednako kao kod gmazova.
Prehrana
Hrani se kukcima – cvrčak, žohar (npr. argentinski žohar) ili slična životinja, koju je dobro prethodno nahraniti (tzv. gut-loading) kako bi ptičar posredno dobio više hranjivih tvari. Odrasla jedinka pojede jedan veći plijen otprilike svaka 1 do 3 tjedna, mladunčad češće. Nakon presvlake preporučljivo je pričekati nekoliko dana do tjedan dana prije ponovnog hranjenja.
Zakonodavstvo: CITES Dodatak II
Cijeli rod Brachypelma nalazi se pod zaštitom konvencije CITES – 1985. godine uvrštena je (tada još nerazlučena od B. hamorii) vrsta B. smithi, a 1994. godine slijedile su je sve preostale vrste roda. Uvrštenje u Dodatak II ne znači zabranu trgovine, već njezinu regulaciju: međunarodni promet je zakonit, ali zahtijeva odgovarajuće dozvole i dokumentaciju o podrijetlu životinje, što kupcu ujedno služi kao dokaz da životinja nije nezakonito uzeta iz prirode.
Za koga je prikladna
U zajednici ljubitelja ptičara ova vrsta važi za jednu od najpreporučenijih početničkih vrsta – zbog mirne naravi, sporog rasta i nezahtjevne njege bez složenih temperaturnih gradijenata. No to ne znači da je prikladna za posve neupućenog vlasnika ili kao dječja "životinja za dodirivanje": riječ je o otrovnoj, CITES-reguliranoj egzotičnoj životinji s posebnim prehrambenim i stambenim potrebama, koju je prije nabave dobro istražiti.
Temperament
mirna, plašljiva, samotarska, obrambeno oprezna
Komu je namijenjena
iskusne ljubitelje egzotike, ne za malu djecu
Životni prostor
nizak terarij oko 30×30 cm, samotna životinja
Njega
sobna temp. 22–27 °C, vlaga 60–70 %, hranjenje svaka 1–3 tjedna, bez UVB-a
Prednosti i mane
Prednosti vrste
mirno i predvidljivo ponašanje, nezahtjevna njega bez UVB-a, iznimno dug životni vijek ženki
Na što paziti
urtikantne dlačice pri uznemirenju, nije prikladna za rukovanje, strogo samotna životinja
Napomene
Urtikantne dlačice, koje životinja otresa sa zatka pri uznemirenju, u svakodnevnoj njezi predstavljaju veći rizik od ugriza – nadražuju kožu, oči i dišne putove. Ugriz je za zdravu odraslu osobu usporediv s ubodom pčele. Ženke žive do 30 godina, mužjaci nakon posljednje presvlake samo još 5–10 godina. Vrsta je od 1985./1994. uvrštena u CITES Dodatak II – međunarodna trgovina je zakonita, ali zahtijeva dozvole i dokumentaciju podrijetla.
