O pasmini
Welški ovčar pembroke (Pembroke Welsh Corgi) mala je, ali čvrsta pastirska pasmina podrijetlom iz velške grofovije Pembrokeshire. Prepoznatljiv je po izduženom tijelu, kratkim i snažnim nogama, uspravnim ušima i lisičjem izrazu lica. Unatoč simpatičnom izgledu, koji mu je donio veliku popularnost na društvenim mrežama, riječ je o ozbiljnom radnom psu, uzgojenom za vođenje i tjeranje goveda. Bistar je, lako uči i vrlo je vezan uz obitelj, no zadržava izražen nagon za tjeranje stoke koji treba usmjeravati dosljednim odgojem.
Podrijetlo i povijest
Pasmina se smatra jednom od najstarijih izvornih velških pasmina; njezini preci na područje Pembrokeshirea stigli su već između 10. i 12. stoljeća. Koristili su je kao takozvanog "heelera" - psa koji stoku tjera tako da je odostraga lagano ugrize za gležanj, a njegov nizak stas omogućavao mu je izbjegavanje udaraca kopita. Godine 1925. osnovan je Welsh Corgi Club, a 1934. britanski je Kennel Club pembroški i cardigan oblik ovčara službeno priznao kao dvije zasebne pasmine. Klub ljubitelja pasmine u SAD-u, Pembroke Welsh Corgi Club of America, osnovan je 1936. godine.
Pembroke ili cardigan?
Welški ovčar pembroke često se zamjenjuje sa srodnom, ali zasebnom pasminom - velškim ovčarom cardiganom. Glavna je razlika rep: pembroke ima naravno vrlo kratak rep ili ga uopće nema, dok cardigan ima dug i lisičji rep. Pasmine se razlikuju i po veličini - cardigan je nešto veći i teži, uši su mu veće i zaobljenije, a tijelo zaobljenije siluete u usporedbi s pravokutnijim stasom pembrokea. Do službenog razdvajanja 1934. godine pasmine su se više od desetljeća uzgajale zajedno.
Pas kraljice Elizabete II.
Nijedna druga pasmina nije toliko usko povezana s britanskom kraljevskom obitelji kao welški ovčar pembroke. Godine 1933. uzgajivačica Thelma Gray tadašnjem je vojvodi od Yorka dovela psića Dookieja, a 1944. princeza Elizabeta za osamnaesti je rođendan dobila psicu Susan, koja je postala pretkinja gotovo svih kasnijih kraljičinih pembrokea. Elizabeta II. je tijekom sedam desetljeća vladavine imala više od 30 ovih pasa, mnogi su je pratili i na službenim putovanjima. Ta dugogodišnja povezanost pasminu je učinila prepoznatljivom diljem svijeta, što danas doprinosi i njezinoj popularnosti na internetu, gdje kratke šapice i izražajno lice često kruže kao internetski fenomen.
Temperament i nagon za tjeranje
Welški ovčar pembroke bistar je, samouvjeren i vrlo vezan uz svoju obitelj, no zadržava snažan radni nagon. Budući da je uzgojen za tjeranje stoke grickanjem gležnjeva, slično ponašanje može pokazati i prema djeci koja trče i vrište, ili prema drugim kućnim ljubimcima koji se brzo kreću - to nije znak agresije, već pokrenut nagon koji treba od mladosti usmjeravati dosljednim, ali blagim odgojem i prikladnim ispušnim ventilima. Bez odgovarajuće socijalizacije i vodstva može postati preglasan ili pretjerano zaštitnički nastrojen, no uz dobro vodstvo vjeran je, poslušan i drag obiteljski pas.
Njega i održavanje
Pasmina ima gustu dvostruku dlaku koju čine kratka, gruba pokrovna dlaka i mekana podlaka - ona se izrazito linja dvaput godišnje, a inače je dovoljno tjedno češljanje. Potrebno joj je redovito svakodnevno kretanje jer je riječ o energičnom psu, iako se zbog malih dimenzija dobro snalazi i u stanu ako ima dovoljno dnevne aktivnosti. Zbog izrazito izduženih leđa i kratkih nogu preporučljivo je ograničiti skakanje niz stepenice i s namještaja, čime se smanjuje opterećenje kralježnice.
Zdravstveni rizici
Zbog hondrodistrofične građe (dugih leđa, kratkih nogu) pasmina je izložena povećanom riziku od bolesti međukralježničnih diskova (IVDD) - genska varijanta na kromosomu 12, povezana s tom građom, kod velike većine pembrokea povećava sklonost prijevremenoj degeneraciji diskova. Česta je i displazija kukova, stoga se preporučuje rendgensko probiranje uzgojnih životinja. Posebno je istražena degenerativna mijelopatija (DM) - neizlječiva, sporo napredujuća bolest leđne moždine koja se obično javlja nakon 8. godine života; upravo su kod ove pasmine 2008./2009. istraživači prvi put otkrili povezanu mutaciju gena SOD1, a danas postoji genetski test, iako sama mutacija tek rijetko dovodi do stvarne kliničke bolesti.
Prikladnost za vlasnike
Welški ovčar pembroke izvrstan je obiteljski pas za one koji su spremni uložiti vrijeme u dosljedan odgoj i svakodnevnu aktivnost - s djecom se u pravilu dobro slaže ako je pas odgojen, a djeca znaju mirno postupati sa životinjama. Zbog samostalne naravi, izraženog nagona za tjeranje i specifičnih zdravstvenih rizika pasmina nije najprikladnija za posve neiskusne vlasnike, no zahvalna je onima koji se upoznaju s njezinim posebnim potrebama.
Temperament
Živahan, bistar i samouvjeren, a istovremeno vrlo vezan uz obitelj. Zadržava izražen nagon za tjeranje stoke, pa bez odgoja tijekom igre može grickati pete djece ili drugih životinja; uz dosljedan i blag odgoj postaje prilagodljiv, poslušan i veseo društveni pas.
Komu je namijenjena
Obitelji s djecom uz dosljedan odgoj, aktivni pojedinci i parovi koji psu mogu osigurati svakodnevno kretanje te vlasnici spremni usmjeravati nagon za tjeranje.
Životni prostor
Zbog malog stasa dobro se prilagođava stanu ili kući s manjim vrtom, no potrebne su mu svakodnevne šetnje i prilike za kretanje - dugotrajna dosada bez aktivnosti može dovesti do lajanja ili destruktivnog ponašanja.
Njega
Dvostruku dlaku potrebno je tjedno češljati, a u vrijeme jačeg linjanja u proljeće i jesen češće. Zbog dugih leđa i kratkih nogu ne preporučuje se pretjerano skakanje s namještaja ili niz stepenice, a važno je i održavati zdravu tjelesnu težinu jer višak kilograma dodatno opterećuje kralježnicu i zglobove.
Prednosti i mane
Prednosti pasmine
vjeran i vezan uz obitelj, bistar i lako uči, prilagodljiv stanovanju
Na što paziti
izražen nagon za grickanje peta, sklonost bolestima kralježnice, obilno linjanje dvaput godišnje
