Weimaranec

O pasmini

Weimaranec, poznat i kao "sivi duh", njemački je svestrani lovački pas iznimno elegantne građe i jedne od najprepoznatljivijih boja dlake među svim pasminama. Uzgojen je početkom 19. stoljeća na dvoru u Weimaru za lov na krupnu divljač, a danas je cijenjen kao svestrani ptičar i iznimno privržen obiteljski pratitelj, kojemu je ipak potrebno mnogo kretanja, pažnje i iskusno vodstvo.

Povijest

Weimaranec se uzgajao već u prvoj trećini 19. stoljeća na dvoru velikog vojvode Karla Augusta u Weimaru, gdje se koristio za lov na medvjede, veprove i jelene – tada je u njemu još tekla krv tragačkih pasa ("Leithund"). Kada je krupne divljači ponestalo, krajem 19. stoljeća pretvoren je križanjem s "Hühnerhundom" u svestranog ptičara za rad na terenu, u šumi i na vodi. Njemački klub weimaranera dugo je strogo nadzirao članstvo i pristup uzgojnim psima, zbog čega je pasmina dugo ostala gotovo nepoznata izvan Njemačke. Američki lovac Howard Knight od 1928. pokušavao je nabaviti pse, no dobio je samo sterilizirane primjerke; tek mu je 1938. uspjelo uvesti tri ženke i jednog mladunca. Godine 1942. osnovan je Weimaraner Club of America, iste godine pasminu je priznao i AKC, a 1943. weimaraner je prvi put nastupio na izložbi Westminster.

Srebrnosiva dlaka i oči

Prepoznatljivo obilježje pasmine kratka je, glatka dlaka u nijansama srebrnosive, srneće sive ili mišje sive boje, koja je na glavi i ušima često nešto svjetlija. Oči su jantarne boje, od tamnijih do vrlo svijetlih nijansi, dok su kod štenaca nebeskoplave. Ta neobična kombinacija sive dlake i svijetlih očiju pasmini je donijela nadimak "sivi duh" (Grey Ghost) i učinila je jednom od vizualno najprepoznatljivijih pasmina na svijetu.

Temperament

Službeni standardi FCI-ja i AKC-a opisuju weimaranera kao svestranog, lako vodljivog, ustrajnog i strastvenog lovačkog psa koji je pritom prijateljski, neustrašiv, budan i poslušan te dobar čuvar bez agresivnosti. U praksi je poznat prije svega po iznimnoj privrženosti svom vlasniku – često ga nazivaju "velcro psom" jer doslovno želi biti uz vlasnika cijelo vrijeme.

Kretanje i mentalne potrebe

Weimaraner Club of America upozorava da se potreba za kretanjem "ne može previše naglasiti" – psu je potrebno najmanje 60 do 90 minuta intenzivne tjelesne aktivnosti dnevno, idealno trčanje bez povodca na sigurnom području, plivanje ili rad na terenu. Bez dovoljno kretanja i mentalne stimulacije brzo postaje nemiran, uništava predmete i pokušava pobjeći. Zbog iznimne privrženosti vlasniku sklon je i separacijskoj anksioznosti; prema podacima kluba, upravo je to jedan od najčešćih razloga zbog kojih vlasnici weimaranera predaju u sklonište ili udrugu za udomljavanje. Stoga se preporučuje postupno navikavanje na samostalnost i korištenje kaveza već od štenećeg doba.

Djeca i druge životinje

Uz odgovarajuću socijalizaciju weimaraner je prema djeci prijateljski i razigran, no zbog svoje veličine, snage i razigranog, bučnog ponašanja može nenamjerno srušiti malu djecu, stoga je nadzor odraslih pri igri s mlađom djecom nužan; bolje se slaže sa starijom, mirnijom djecom. Kao pasmina uzgajana za lov na ptice i sitnu divljač, ima izražen lovački nagon, pa suživot s mačkama, glodavcima ili drugim malim kućnim ljubimcima ne preporučujemo – čak ih i dobro odgojen weimaraner može goniti ili ozlijediti.

Zdravlje

Weimaraner je sklon displaziji kukova: prema podacima američke zaklade OFA, koje navodi Weimaraner Club of America, između 1974. i 2012. pregledano je gotovo 12.000 parova kukova ove pasmine, od kojih je 21,3% ocijenjeno kao izvrsno, a 8,4% kao displastično, što je iznad prosjeka za pasmine općenito. Kao velika, duboko grudna pasmina, weimaraner je izložen i povećanom riziku od nadutosti i torzije želuca (bloat/GDV) – Riney Canine Health Center na Sveučilištu Cornell svrstava weimaranera među pasmine s povećanom sklonošću tom po život opasnom stanju koje zahtijeva hitnu veterinarsku intervenciju. Preporučuju se redoviti pregledi kukova prije uzgoja te oprez pri hranjenju (više manjih obroka, sporije hranjenje, izbjegavanje napora neposredno nakon jela).

Njega i zanimljivost

Kratka dlaka weimaranera nezahtjevna je za njegu – tjedno češljanje je dovoljno, iako pas dlaku gubi tijekom cijele godine. Zanimljivo je da je upravo sivi izgled ove pasmine nadahnuo američkog umjetnika Williama Wegmana, koji je od sedamdesetih godina 20. stoljeća sa svojim weimaranerima (najprije psom Man Rayem, a potom Fay Ray i njezinim potomcima) stvorio prepoznatljiv fotografski opus, izlagan i u muzejima poput MoMA-e i Whitney Museuma – time je weimaraner postao prepoznatljiv i izvan lovačkih krugova, kao pravi umjetnički simbol.

Prednosti i mane