Veliki šnavcer

O pasmini

Veliki šnaucer (Giant Schnauzer) najveći je od tri šnaucera i jedan od rijetkih njemačkih pasa uzgojenih isključivo za težak rad, a ne za lov ili salon. Njemački kinološki standard (FCI) opisuje ga kao 'nepokolebljivog psa, spremnog na obranu, čija pojava izaziva poštovanje' – mišićavu, kvadratno građenu životinju s gustom žičanom dlakom i prodornim pogledom ispod guste obrve. Iza impozantnog izgleda krije se iznimno inteligentan, uvjetljiv i vjeran pas, ali i onaj sa snažnim zaštitničkim nagonom zbog kojeg nije prikladan za svakoga niti za svako domaćinstvo.

Od seoskih dvorišta do pivovara: povijest

Pasmina se oblikovala u drugoj polovici 19. stoljeća na jugu Njemačke, na području između Bavarske i Württemberga, gdje su seljacima trebala krupnija inačica standardnog šnaucera za tjeranje goveda na tržnice. Prema FCI-ju, uzgajivači su oko prijelaza stoljeća prepoznali izvanredne radne sposobnosti i karakter te veće varijante; pasmina je od 1913. upisana u rodovnu knjigu, a 1925. službeno priznata kao radni pas. Kada je tjeranje stoke izgubilo značaj, veliki je šnaucer postao čuvar mesnica, pivovara i stočnih tržnica. O točnom podrijetlu izvori se razilaze: Američki kenel klub (AKC) navodi križanje standardnog šnaucera s njemačkom dogom i žičastodlakim goniteljima stoke sličnim rottweileru, dok Klub velikog šnaucera Amerike (GSCA) među precima navodi i bouviera des Flandres te crnu dogu. Budući da konsenzusa nema, ne pojednostavljujemo priču na jedno tumačenje.

Tri šnaucera, jedna obitelj

Pasminska obitelj šnaucera obuhvaća patuljastog, standardnog i velikog šnaucera – prema FCI-ju riječ je o smanjenim odnosno povećanim inačicama iste osnovne zamisli, a ne o tri neovisne pasmine. Standardni je šnaucer izvorni, svestrani seoski pas za lov na štakore, čuvanje i sitno stočarstvo. Veliki šnaucer nije njegova obična povećana verzija, nego namjerna nadogradnja: uzgajivači su standardnom šnauceru namjerno dodali krv krupnijih pasa kako bi dobili snagu i masu potrebnu za tjeranje goveda i zastrašivanje provalnika u pivovarama – posao za koji standardni šnaucer nije bio dovoljno krupan. Zato ga ne treba shvatiti kao 'veću, blažu' inačicu osnovne pasmine, nego kao specijaliziranog radnog i zaštitarskog psa stvorenog s posve drugom svrhom.

Policajac, vojnik, sportaš

Zbog inteligencije i hrabrosti veliki je šnaucer prije Prvog svjetskog rata ušao u njemačke policijske škole, gdje se pokazao kao jedan od boljih polaznika; u Europi je dugo bio cijenjen policijski i vojni pas. U SAD-u su tu ulogu preuzeli njemački ovčari, pa su se američki veliki šnauceri preusmjerili na poslušnost, izložbe i radne discipline (schutzhund/IPO), a FCI standard i danas zahtijeva položen radni ispit. Klub velikog šnaucera Amerike (GSCA), osnovan 1962., otad skrbi o očuvanju karaktera i građe pasmine sukladno službenom standardu.

Temperament i odgoj

FCI standard opisuje velikog šnaucera kao dobroćudnog, ujednačenog temperamenta i bezuvjetno vjernog vlasniku, s iznimno razvijenim osjetilima, inteligencijom, uvjetljivošću i izdržljivošću. GSCA ga istodobno opisuje kao budnog čuvara, čuvara po prirodi, suzdržanog prema strancima, svadljivog prema nepoznatim psima, tvrdoglavog i hrabrog, 'živahne, ali obično stabilne' naravi. AKC izričito savjetuje da pasmina nije prikladna za povremene ili prve vlasnike pasa: treba mu rana socijalizacija, tečajevi odgoja i dosljedno, iskusno vodstvo, inače prevladaju teritorijalnost i tvrdoglavost.

Zdravlje: kukovi, širenje želuca i štitnjača

Kao i kod većine krupnih pasmina, displazija kukova dokumentirana je briga, pa nacionalni klubovi preporučuju rendgensko snimanje kukova prije uključivanja u uzgoj. Zbog dubokog, ne preširokog prsnog koša veliki šnaucer spada među pasmine kod kojih je dokumentirano akutno širenje i zavrtanje želuca (GDV, tzv. bloat) – prema materijalima genetske konferencije Sveučilišta Tufts, pasmina se navodi među čistokrvnim psima s zabilježenim slučajevima GDV-a, a rizik raste s omjerom dubine i širine prsnog koša. Riječ je o hitnom, po život opasnom stanju, zbog čega veterinari kod ugroženih pasmina često preporučuju preventivnu gastropeksiju. Kod pasmine je dokumentiran i autoimuni limfocitni tireoiditis: studija na 236 velikih šnaucera (Ferm i sur., 2009.) potvrdila je hipotireozu kod 7,2% pasa, a dodatnih 10% imalo je povišena protutijela ili TSH bez kliničke dijagnoze; kasnija genetska istraživanja otkrila su specifičan DLA haplotip koji rizik povećava oko 6,5 puta.

Njega žičane dlake

Dlaka velikog šnaucera žičana je, gusta i dvoslojna, s prepoznatljivom bradicom i gustim obrvama. Standardno se njeguje ručnim čupanjem odumrle dlake (trimanjem), čime se čuva prava tvrda tekstura – strojno šišanje s vremenom omekšava dlaku i bledi boju. Preporučuje se temeljito uređivanje otprilike svakih osam tjedana, uz redovito češljanje i održavajuće kupanje između termina.

Kome je prikladan

Veliki šnaucer pas je za iskusne, aktivne vlasnike koji mu mogu ponuditi svakodnevnu tjelesnu i mentalnu aktivnost (duge šetnje, vučne sportove, poslušnost, schutzhund) te dosljedan odgoj od šteneta. Zbog veličine i potrebe za kretanjem nije prikladan za stan niti za početnike. Prema vlastitoj je obitelji iznimno privržen i zaštitnički nastrojen, no zbog teritorijalnosti i nepovjerenja prema strancima treba ranu i temeljitu socijalizaciju živi li s malom djecom ili drugim životinjama – AKC izričito ne preporučuje pasminu obiteljima s malom djecom ili mačkama, osim uz iskusno i dosljedno vodstvo.

Prednosti i mane