Tibetski terijer (Tibetan Terrier)

O pasmini

Tibetanski terijer unatoč imenu nije pravi terijer - ime mu je u 20. stoljeću dodijeljeno pogrešnom usporedbom s europskim terijerima, iako pasmina nema ni lovačko nasljeđe kopanja za divljači ni nagon za lov na glodavce, karakterističan za prave terijere. FCI je pasminu konačno priznao 1957. godine pod standardom br. 209, u 9. skupini (društveni psi).

Zašto tibetanski terijer zapravo nije terijer

Riječ "terijer" u imenu pasmine potječe od latinske riječi za zemlju (terra) i označava pse uzgojene za rad pod zemljom - kopanje za lisicama, jazavcima ili štakorima. Tibetanski terijer to nasljeđe nema: u tibetanskim samostanima i na visokogorskim gospodarstvima stoljećima se smatrao pratiteljem, čuvarom i psom koji je upozoravao na približavanje ljudi ili životinja, a ne lovcem na štetočine. Ime mu je dodijeljeno usporedbom zapadnih promatrača koji su u njegovoj veličini i izgledu prepoznali sličnost s terijerima, iako je po funkciji riječ o posve drugačijoj vrsti psa.

Put iz tibetanskih samostana do engleskih izložbi

U Tibetu se pasmina stoljećima smatrala simbolom sreće koji donosi blagoslov kućanstvu, pa se rijetko prodavala ili poklanjala izvan granica regije. U Europu ju je 1922. godine donijela engleska liječnica dr. Agnes Greig, a engleski kinološki klub (English Kennel Club) priznao je pasminu 1937. godine - petnaest godina nakon njezina dolaska na kontinent. Ta duga izolacija objašnjava zašto je pasmina na Zapadu ostala razmjerno rijetka dugo nakon službenog priznanja.

Velike, plosnate šape prilagođene snijegu

Tibetanski terijer ima kvadratastu, čvrstu građu i velike, plosnate šape koje djeluju gotovo poput snježnih krplji - u visokogorskim uvjetima Tibeta omogućavale su psu hodanje po snijegu bez propadanja. Duga, gusta dvostruka dlaka bilo koje boje bila je jednako važna prilagodba na hladnu klimu, na koju je pasmina prilagođena i danas. Ta tjelesna građa objašnjava i zašto se pasmina dobro snalazi na šetnjama po snijegu, gdje mnoge druge male do srednje pasmine brzo zapinju.

Veseo i privržen karakter, ali isprva suzdržan prema strancima

Tibetanski terijer poznat je kao veseo, obitelji privržen i inteligentan pas, dok je prema strancima isprva suzdržan - osobina u skladu s njegovom ulogom čuvara u domovini podrijetla. Ta početna suzdržanost obično nestaje kad pas upozna stranca i ne znači plašljivost ni agresivnost, iako se pri odgoju isplati računati s njom i dati psu vremena da se navikne na novog posjetitelja.

Djeca i druge životinje: način upoznavanja je bitan

S djecom i drugim životinjama tibetanski terijer u pravilu se dobro slaže, no i AKC i PetMD to povezuju s nadziranim i postupnim upoznavanjem, a ne s bezuvjetnom prijateljskom naravi u svim okolnostima. Kao i kod drugih pasmina, dakle, nije svejedno kako je kontakt između psa i djeteta ili druge životinje uspostavljen, osobito kad je riječ o prvom susretu u novom okruženju.

Stan je moguć, ali bez dnevnog kretanja ne ide

Pasmina se može prilagoditi životu u stanu, no PetMD upozorava da to bez barem sat vremena dnevnog kretanja "možda nije idealno" - tibetanski terijer bez dovoljno aktivnosti sklon je i češćem laveu. Za dobrobit mu je potrebna redovita dnevna šetnja i prilika za igru, a ne samo kratki izlasci u dvorište. Vlasnici u stanu trebali bi taj sat kretanja tretirati kao nužan dio dana, a ne opcionalan dodatak za lijepe dane.

Dlaka koja traži ozbiljnu predanost njezi

Duga, gusta dvostruka dlaka najzahtjevniji je dio vlasništva ove inače za početnike prikladne pasmine - treba je češljati dva do tri puta tjedno kako bi se spriječilo zapetljavanje do kože. Tko ne želi redovito održavati dlaku, neka razmisli o kraćem, održavajućem šišanju, jer njega inače brzo postane opterećenje koje ne odgovara ni psu ni vlasniku. Pasmina u prosjeku živi 12 do 15 godina, što uz umjerene zdravstvene rizike i prijateljsku narav objašnjava zašto se mnogdje preporučuje i obiteljima bez prethodnog iskustva sa psima.

Prednosti i mane