Šiba inu

O pasmini

Šiba inu jedna je od najstarijih, a ujedno i najmanjih izvornih pasmina pasa u Japanu, gdje i danas ima status nacionalnog simbola. Riječ je o samostalnom, budnom i iznenađujuće mačjem psu špic tipa, koji je stoljećima uzgajan za lov na sitnu divljač u planinskim, šumovitim predjelima središnjeg Japana. Danas je prije svega cijenjen pratitelj, no zadržao je izrazito neovisnu narav, visoku inteligenciju i tvrdoglav temperament, zbog čega mu je potreban iskusan vlasnik i dosljedan odgoj. Kompaktno tijelo, uvijeni rep i lisičji izraz lica daju mu prepoznatljiv izgled, zbog kojeg ga se ponekad zamjenjuje s manjom inačicom akite.

Povijest i podrijetlo

Preci šibe inua vjerojatno su, prema arheološkim nalazima, stigli u Japan s najranijim doseljenicima, a suvremeni oblik pasmine oblikovan je u planinskim regijama gdje je korištena za lov na ptice, zečeve i povremeno divlje svinje. Prema jednom tumačenju, ime „šiba” znači „grmlje”, što se odnosi na lovni teren ili na boju jesenskog lišća sličnu crvenkastoj dlaci pasmine. Godine 1936. šiba inu proglašena je prirodnim spomenikom Japana temeljem Zakona o kulturnim dobrima, čime je postala jedna od devet zaštićenih izvornih japanskih pasmina, a prvi standard pasmine objavilo je udruženje Nippo (Nihon Ken Hozonkai) 1934. godine. Drugi svjetski rat gotovo je uništio pasminu – dio pasa stradao je u bombardiranjima i zbog nestašice hrane, a preživjele je dodatno pokosila poslijeratna epidemija štenećaka. Od tri regionalne linije (Shinshu, Mino i San'in) najbolje je preživjela linija Shinshu, dok su druge dvije gotovo izumrle; poslijeratni uzgajivači spojili su preživjele loze u pasminu kakvu poznajemo danas. Prvi šiba inu stigao je u SAD 1954. godine s vojnom obitelji koja se vraćala iz Japana, a Američki kinološki klub (AKC) službeno je priznao pasminu 1992. godine kao svoju 136. pasminu, uz standard koji je izradio Nacionalni klub šiba inua Amerike (NSCA).

Izgled i tjelesna građa

Šiba inu je srednje do manje veličine, kompaktne, mišićave i vrlo pokretljive građe, tipične za pasmine špic tipa. Ima dvostruku dlaku – grublju vanjsku dlaku i gustu, mekanu podlaku –, uvijeni rep koji nosi preko leđa, male uspravne trokutaste uši i lisičji izraz lica. Prema standardu Nacionalnog kluba šiba inua Amerike, mužjaci mjere otprilike 37 do 42 cm, a ženke 34 do 39 cm u grebenu, dok je težina uglavnom u rasponu od 7 do 11 kg, ovisno o spolu i veličini jedinke. Najčešća je crvena boja dlake, no javljaju se i sesame te crno-riđa varijanta.

Temperament i narav

Šiba inu hrabar je, budan i izrazito samostalan pas kojeg vlasnici često uspoređuju s mačkom – čist je, ponosan i ne podnosi da mu se zapovijeda. Prema službenom standardu AKC-a, pasminu krasi „duh, hrabrost, dobra narav i neposrednost”. Odan je i privržen svojoj obitelji, dok je prema strancima suzdržan i oprezan, a prema drugim psima ponekad zna biti nesnošljiv. Poznat je i po neobičnoj, visokoj glasovnoj reakciji – takozvanom „šiba vrisku” – koji ispušta kada je frustriran, uplašen ili prekomjerno uzbuđen. Izražen lovački nagon, naslijeđen iz njegove povijesne uloge lovačkog psa, ostaje prisutan i u kućnim uvjetima.

Njega i dlaka

Jedna od najprepoznatljivijih osobina šibe inua jest izrazita čistoća – pas se, slično mački, redovito i temeljito sam njeguje, pa kupanje treba samo nekoliko puta godišnje, osim ako se jako zaprlja. Ta ista sklonost čistoći uvelike olakšava kućni odgoj, jer štenci prirodno izbjegavaju prljanje vlastitog prostora. Dvostruka dlaka, međutim, dvaput godišnje snažno linja („izbacivanje podlake”), a u tom razdoblju potrebno je gotovo svakodnevno češljanje; izvan sezone linjanja dovoljno je tjedno do dvotjedno češljanje. Dlaku se nikada ne šiša niti skraćuje, dok rezanje pandži mnogim vlasnicima predstavlja izazov jer se pas tomu često opire.

Odgoj i svakodnevni život

Zbog visoke razine energije šiba inu svakodnevno treba dovoljno fizičke i mentalne stimulacije. Nacionalni klub šiba inua Amerike izričito upozorava vlasnike na potrebu sigurne ograde i zaključanih vrata, jer je pasmina poznata po sklonosti bijegu i iskorištavanju svake prilike da se oslobodi, zbog čega je nikada ne bi trebalo puštati bez povodca izvan ograđenog prostora. Rana, dosljedna socijalizacija i tečajevi poslušnosti ključni su kako bi se spriječili agresivnost i posesivnost prema predmetima, zbog čega pasmina nije najbolji izbor za prve vlasnike pasa.

Zdravstvene posebnosti

Kod šibe inua dokumentirana je sklonost luksaciji patele, odnosno iščašenju koljenske čašice, koje može uzrokovati bol, šepanje i s vremenom artritis. Pasmina je sklona i kožnim alergijama, odnosno atopijskom dermatitisu, koji može dovesti do učestalih upala kože i ušiju. Posebno je značajna sklonost primarnom glaukomu: japansko retrospektivno istraživanje (Kato i sur., 2006., Journal of Veterinary Medical Science) na 1244 psa iz 29 pasmina pokazalo je da su šiba inui činili najveći udio dijagnosticiranih slučajeva glaukoma (42 od 127 oboljelih pasa, odnosno oko 33 %), povezan s urođeno uskim iridokornealnim kutom oka (gonio-displazijom), što upućuje na nasljednu predispoziciju. Preporučuju se redoviti veterinarski pregledi, uključujući oftalmološke preglede kod uzgojnih jedinki.

Prikladnost za obitelj i životni prostor

Šiba inu najprikladniji je za iskusne, aktivne vlasnike spremne na dosljedan odgoj. Zbog izraženog lovačkog nagona i niskog praga tolerancije nije prva preporuka za kućanstva s malom djecom ili malim životinjama poput mačaka i glodavaca. Uz dovoljno dnevnog kretanja i toleranciju na povremeno glasno oglašavanje, može se prilagoditi i životu u stanu, dok u kući s vrtom treba sigurno ograđen prostor zbog sklonosti bijegu.

Prednosti i mane