Šetlandski ovčar

O pasmini

Šetlandski ovčar, u svakodnevnom govoru jednostavno Sheltie, malen je do srednje velik pastirski pas koji na prvi pogled podsjeća na umanjeno izdanje škotskog ovčara (collieja) - i ta sličnost nije slučajna. Pasmina potječe sa Shetlandskih otoka sjeverno od Škotske, gdje je stoljećima obavljala svestran posao na farmama: čuvala je povrtnjake od ptica i malih shetlandskih ovaca, pomagala pri sakupljanju stoke te upozoravala ukućane na uljeze. Danas je Sheltie prvenstveno obiteljski pratitelj i uspješan natjecatelj u poslušnosti, agilnosti i pastirskim ispitima, no i dalje nosi izražen pastirski temperament - bistar um, budnost i snažnu sklonost lajanju.

Povijest

Povijest pasmine seže u rane 1900-e na Shetlandskim otocima, gdje su mali radni pastirski psi - vjerojatno mješavina lokalnih pasjih linija i manjih špic-psa koje su na otoke donijeli ribarski brodovi - živjeli uz bok otočnim farmerima. Godine 1908. pasmina je prvi put registrirana u gradu Lerwicku kao „shetlandski collie”, no zbog prigovora uzgajivača pravih collieja ime je već u listopadu 1909. promijenjeno u „šetlandski ovčar” (Shetland Sheepdog). Britanski kennel klub priznao ju je 1909., a američki (AKC) 1911. godine. U sljedećim desetljećima uzgajivači s obje strane Atlantika namjerno su je križali s škotskim ovčarima (rough collie) kako bi učvrstili današnji, collieju sličniji izgled i dlaku, uz zadržavanje manjeg rasta. Godine 1929. u SAD-u je osnovano Američko udruženje ljubitelja šetlandskog ovčara (American Shetland Sheepdog Association), a konačna verzija američkog standarda pasmine usvojena je 1952. godine.

Inteligencija i ponašanje

Šetlandski ovčar smatra se jednom od najinteligentnijih i najlakše obučivih pasmina uopće. U poznatim testovima poslušnosne inteligencije psihologa Stanleyja Corena, na koje se poziva i američki kennel klub (AKC), Sheltie se svrstao na 6. mjesto među više od 100 ocijenjenih pasmina - među najboljima su bili još border collie, pudlica i njemački ovčar. Ta osobina čini pasminu izuzetno prikladnom za poslušnost, agilnost i pastirske sportove, a ujedno znači da brzo svladava nove zadatke i dobro surađuje tijekom odgoja. S druge strane, Sheltie je i osjetljiv pas: službeni američki standard ističe da je „izuzetno odan, privržen i responzivan prema vlasniku”, no može biti suzdržan prema strancima. Uzgajivačko udruženje ASSA upozorava da pasmina loše podnosi grubo postupanje, kaotičnu okolinu ili vikanje, pa je rana socijalizacija između 12. i 20. tjedna života posebno važna.

Lajanje i glasnost

Jedna od najprepoznatljivijih - i za mnoge vlasnike najizazovnijih - osobina pasmine jest sklonost čestom, visokom lajanju. To nije pogreška u odgoju, već naslijeđena radna osobina: na Shetlandskim otocima psi su lajanjem tjerali ptice s vrtova i usmjeravali ovce, pa je glasno upozoravanje dio njihove genetske osnove. Službeno uzgajivačko udruženje ASSA lajanje izričito opisuje kao osobinu koju „suvremena pasmina i dalje nosi” i koju danas mnogi smatraju manom. Za život u stanu to znači da Sheltie zbog malog rasta može biti prikladan, no samo uz dosljedan odgoj od mladosti (učenje naredbe za tišinu, kontrola vizualnih podražaja kroz prozor) i dovoljno tjelesne i mentalne aktivnosti - inače lajanje može postati ometajuće za ukućane i susjede.

Zdravlje

Šetlandski ovčar općenito je zdrava pasmina s očekivanim životnim vijekom od 12 do 15 godina, no kod nje su dokumentirane pojedine nasljedne bolesti. Najvažnija je anomalija oka kod collieja (CEA, collie eye anomaly) - nasljedni poremećaj razvoja žilnice i bjeloočnice oka, koji uz collieja i border collieja nosi i šetlandski ovčar. Prema podacima američke zaklade za ortopediju životinja (OFA), riječ je o autosomno recesivnom poremećaju vrlo raznolike izraženosti, od potpuno normalnog vida do sljepoće; za pasminu postoji pouzdan DNK test putem brisa usne sluznice. Druga, za pasminu karakteristična bolest jest dermatomiozitis - autoimuna bolest kože (a ponekad i mišića) koja se, prema navodima uzgajivačkog udruženja ASSA, najčešće javlja upravo kod šetlandskih ovčara i collieja, a očituje se gubitkom dlake i krastavim lezijama na njušci, ušima, nogama i repu, ponekad već u dobi od 12 tjedana. Riječ je o nasljednoj bolesti složene genetske pozadine, zbog čega odgovorni uzgajivači iz uzgoja isključuju oboljele i nositelje. Preporučuje se i rendgensko probiranje kukova (displazija kukova), iako je kod ove manje pasmine rjeđa nego kod velikih pastirskih pasa.

Njega dlake

Sheltie ima bogatu dvostruku dlaku - gustu podlaku i dužu, ravnu pokrovnu dlaku - koja zahtijeva temeljito češljanje najmanje dvaput tjedno kako bi se spriječilo zapetljavanje. U proljeće i jesen pasmina obilno mijenja dlaku, pa je u tom razdoblju potrebno češće, po mogućnosti svakodnevno češljanje. Unatoč gustoći, dlaka ne zahtijeva šišanje u smislu oblikovanja kao kod nekih drugih dlakavih pasmina, pa je njega više pitanje redovitosti nego tehničke zahtjevnosti.

Kretanje i odgoj

Kao radna pastirska pasmina, šetlandski ovčar treba redovito dnevno kretanje - šetnje, igru i po mogućnosti organizirane aktivnosti poput agilnosti, poslušnosti ili pastirskih ispita koje zadovoljavaju i tjelesne i mentalne potrebe. Zbog izuzetne sposobnosti učenja odgoj je razmjerno jednostavan ako se temelji na pozitivnoj motivaciji; osjetljiva narav pasmine pak loše podnosi oštar ili grub odgoj. Za potpunog početnika može biti privlačan zbog želje da ugodi vlasniku, no zahtjevna njega dlake, izražena glasnost i potreba za nježnim, dosljednim pristupom znače da je riječ o pasmini koja od vlasnika traži malo iskustva ili barem spremnost na učenje, a ne o posve nezahtjevnom psu za početnike.

Obitelj i drugi kućni ljubimci

Šetlandski ovčar izrazito je obiteljski nastrojen pas koji, prema navodima ASSA, „prirodno dobro funkcionira s djecom” i smatra se nježnim i privrženim pratiteljem. Zbog osjetljive naravi s vrlo malom djecom, koja možda ne razumiju kako s njim postupati, bolje se slaže uz nadzor odraslih. Prema drugim psima Sheltie je uglavnom prijateljski nastrojen i prilagodljiv, dok kod mačaka i manjih životinja može naslijediti nagon za tjeranjem i „ovčarenjem” - odnosno kruženjem i blagim grickanjem peta - što se uz ranu socijalizaciju i dosljedan odgoj obično dobro drži pod kontrolom.

Prednosti i mane