Samojed

O pasmini

Samojed je jedna od najstarijih pasmina pasa na svijetu, plemeniti predstavnik sjevernih špiceva, prepoznatljiv po snježnobijeloj, gustoj dlaci i osebujnom 'osmijehu' na njušci. Pasmina domovina je sjeverozapadni Sibir, gdje je stoljećima živjela uz bok Samojeda (Nenaca), naroda po kojem je i dobila ime. Danas je omiljen obiteljski pas, no ispod razigranog izgleda krije izdržljivo radno nasljeđe - vuču saonica, lov i čuvanje krda sjevernih jelena. Prvi američki samojed upisan je u AKC 1906. godine, a klub ljubitelja pasmine Samoyed Club of America osnovan je 1923., što svjedoči o dugoj povijesti pasmine na Zapadu.

Podrijetlo kod naroda Samojeda

Samojedi (Nenci), poluikoč nomadski narod sjevernog Sibira, pse su koristili za pomoć pri lovu, vođenje i čuvanje krda sjevernih jelena te vuču saonica preko smrznute tundre, navodi Samoyed Club of America (SCA). S vremenom su ti nomadi djelomično udomaćili sjeverne jelene, što im je omogućilo prijelaz iz čisto lovačkog u pastirski način života, a psi su u toj promjeni odigrali ključnu ulogu. Budući da su arktički nomadi o psima ovisili za opstanak, tretirali su ih kao članove obitelji - pse su često puštali u šator kako bi svojom toplinom grijali djecu tijekom ledenih noći. Ta bliska veza oblikovala je iznimno prijateljsku, čovjeku odanu narav koju pasmina zadržava i danas.

Tragovi na polarnim ekspedicijama

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća samojede su iz Sibira doveli na zapad, gdje su postali cijenjeni saonički psi na arktičkim i antarktičkim ekspedicijama, navodi SCA. Norveški istraživač Roald Amundsen uključio je pse ove pasmine u svoju uspješnu ekspediciju na Južni pol 1911. godine, dok ih je britanski istraživač Robert Falcon Scott ranije koristio s manje uspjeha. Mnogi od tih vučnih pasa te duge i surove pothvate nisu preživjeli, što svjedoči o ekstremnim uvjetima u kojima je pasmina nekoć radila. Upravo od tih ekspedicijskih pasa potječe većina današnjih rodoslovlja u Velikoj Britaniji i SAD-u, a dobar dio američkih linija seže do pasa uvezenih nakon Prvog svjetskog rata.

Prepoznatljiv 'samojedski osmijeh'

Kutovi usana samojeda blago su okrenuti prema gore, zbog čega djeluje kao da se pas neprestano smiješi. To nije samo estetska osobina, već funkcionalna prilagodba na arktičku klimu: podignuti kutovi sprječavaju curenje sline, jer bi slina na velikoj hladnoći brzo smrzla u ledenice i oštetila dlaku oko njuške. Osmijeh je stoga upisan i u službeni standard pasmine kao prepoznatljiva crta izraza koja treba biti vidljiva stalno, ne samo tijekom igre.

Gusta dvoslojna dlaka

Samojed ima iznimno gustu dvostruku dlaku - mekanu i gustu podlaku te dužu, ravnu pokrovnu dlaku koja štiti od hladnoće i vlage, kako propisuje FCI standard pasmine (br. 212). Pokrovna dlaka stoji nešto odmaknuto od tijela i ne smije biti kovrčava, a dlaka oko vrata i ramena čini izraženu ovratnicu, osobito kod mužjaka. Dva puta godišnje, u proljeće i jesen, pas intenzivno mijenja dlaku ('blowing coat') - tada je nužno svakodnevno češljanje, dok inače dostaje temeljito češljanje tri do pet puta tjedno kako bi se spriječilo zapetljavanje i nakupine dlake.

Temperament i ponašanje

Samojed je društven, razigran i vrlo vezan uz ljude pas kojemu ne odgovara samovanje. Poznat je kao 'pričljiv' - lavežom, cviljenjem i zavijanjem rado izražava raspoloženje, što u gusto naseljenim sredinama nije uvijek poželjno. Rana socijalizacija s neznancima, vozilima i različitim okruženjima stoga je ključna; vlasnici upozoravaju i da samojed nije pas za samotan život u dvorištu bez kontakta s obitelji. Zbog pastirskog nasljeđa voli 'nadzirati' manje životinje pa može pokazati lovački nagon prema mačkama ili glodavcima, dok je prema drugim psima uglavnom prijateljski nastrojen.

Zdravlje

Kao i druge pasmine, i samojed nosi određene genetske rizike. Displazija kuka pogađa oko 11 % pregledanih pasa, utvrđuje Samoyed Health Foundation. Progresivna atrofija mrežnice (PRA), koja uzrokuje postupno sljepilo, kod pasmine je vezana uz X-kromosom; prema podacima SCA-e, oko 1 % pregledanih pasa je pogođeno, a 2 % su nositelji gena. Pasmina je poznata i po povećanom riziku od šećerne bolesti (diabetes mellitus) - britanski registar dijabetesa zabilježio je kod samojeda otprilike 12 puta veći rizik u odnosu na mješance, prema analizi organizacije Science for Animal Welfare (bivši UFAW). Tipični znakovi su pojačana žeđ, mokrenje i mršavljenje, a liječenje obično zahtijeva svakodnevne injekcije inzulina i prilagođenu prehranu.

Prikladnost za obitelj i životne uvjete

Samojed je zbog strpljive i nježne naravi izvrstan obiteljski pas koji se dobro slaže s djecom. No zbog guste dlake, potrebe za kretanjem i sklonosti oglašavanju nije idealan za život u stanu - najbolje napreduje u kući s ograđenim vrtom. Zanimljivo je da se pasmina, unatoč arktičkom podrijetlu, iznenađujuće dobro prilagodila i toplijim klimama, uz dovoljno hlada, vode i kretanja. Njegova neovisna, ponekad tvrdoglava narav te zahtjevna njega znače da pasmina nije najprikladnija za posve neiskusne vlasnike pasa.

Prednosti i mane