O pasmini
Labrador je danas najpopularnija pasmina psa na svijetu, no iza njegove prijateljske obiteljske slike krije se uzgojeni radni prinašač sa stvarnim potrebama. Prema službenom FCI standardu podrijetlom je iz Velike Britanije, iako se njegovi preci - manji srodnici novofundlandskog psa - pojavljuju već na kanadskoj obali u 19. stoljeću. Odrasla jedinka teži 25-36 kg i visoka je 55-62 cm u grebenu, a u prosjeku živi oko 12 godina. Najvažnije što svaki vlasnik treba znati: kod pasmine je razmjerno česta genska varijanta koja pojačava želju za hranom i rizik od prekomjerne težine, zbog čega je kontrola obroka ključnija nego kod većine drugih pasmina.
Radno podrijetlo pasmine
Predak labradorca bio je manji, kratkodlaki vodeni pas s novofundlandske obale u Kanadi, kojeg su ribari koristili za izvlačenje mreža i ulovljene ribe iz hladne vode. U Veliku Britaniju doveli su ga krajem 1800-ih pukovnik Peter Hawker i grof od Malmesburyja, gdje je križan s lovačkim psima i usavršen za donošenje divljači na lovu i poljskim ispitima. Klub pasmine osnovan je 1916. godine, a kennel klub priznao je pasminu 1903. Ta radna baština objašnjava zašto suvremeni labrador - često doživljavan tek kao udoban obiteljski ljubimac - zapravo treba mnogo fizičke i mentalne aktivnosti.
Narav i temperament
FCI standard opisuje labradorca kao dobroćudnog, vrlo gipkog psa izvrsnog nosa, mekog zahvata pri donošenju plijena i prave strasti prema vodi. Inteligentan je, okretan i poslušan, s jakom željom da ugodi vlasniku, zbog čega je jedna od najlakših pasmina za dresuru i često preporučena prvim vlasnicima pasa. Standard izričito naglašava prijateljsku narav bez traga agresivnosti ili pretjerane plašljivosti. Upravo ta kombinacija prilagodljivosti i odanosti razlog je zašto je labrador desetljećima najpopularnija pasmina u brojnim zemljama, uključujući ulogu vodiča, terapijskog i spasilačkog psa.
Gen POMC i hrana
Istraživači sa Sveučilišta Cambridge otkrili su 2016. godine deleciju od 14 baznih parova u genu POMC, koja je kod labradoraca povezana s većom tjelesnom težinom i pojačanim traženjem hrane. U uzorku od 383 britanska kućna labradorca oko 22 % pasa nosilo je barem jednu kopiju te varijante (20 % jednu, 2 % dvije kopije), dok je kod 81 psa uzgojenog za pse asistente udio nositelja skočio na čak 76 %. Svaka kopija varijante u prosjeku je povezana s 1,90 kg većom tjelesnom masom i gotovo 10 % jačim traženjem hrane. To ne znači da će svaki labrador biti debeo, ali znači da je kod ove pasmine odmjereno hranjenje i izbjegavanje slobodnog nahranjivanja posebno važno.
Potrebe za kretanjem
Kao radni prinašač, labradorcu je potrebno 60 do 120 minuta kretanja dnevno, idealno kombinacija šetnji, plivanja i igara donošenja koje zadovoljavaju i tjelesne i mentalne potrebe. Bez dovoljno aktivnosti brzo postaje nemiran, destruktivan ili - u kombinaciji s genskom sklonošću traženju hrane - pretežak. Zahvaljujući svestranoj radnoj baštini odlično napreduje u agilityju, dummy treningu, plivanju i dugim pohodima, što ga čini prikladnijim za aktivne vlasnike s vrtom ili pristupom otvorenom prostoru nego za miran stanarski život bez svakodnevnog kretanja.
Dlaka i linjanje
Dlaka labradorca kratka je, gusta i vodootporna, sastavljena od tvrđe pokrovne dlake i guste podlake koja ga štiti od hladne vode - prema standardu riječ je o jednoj od prepoznatljivih osobina pasmine. Unatoč kratkoći, riječ je o dvostrukoj dlaci koja linja tijekom cijele godine, uz prave 'eksplozije' u proljeće i jesen kada gubi podlaku. Preporučuje se češljanje dva do tri puta tjedno, a u razdoblju jačeg linjanja svakodnevno, inače se dlaka nakuplja po stanu i namještaju.
Boje i genetika
Standard priznaje tri boje: crnu, žutu (od svijetlo kremaste do lisičje crvene) i jetrenu/čokoladnu (od svijetle do tamne), a sve tri pripadaju istoj pasmini - razlika je isključivo u pigmentaciji, ne u temperamentu ili zdravlju općenito. Boju određuju dva gena: TYRP1 (B lokus) odlučuje između crne i čokoladne boje, dok MC1R (E lokus), kada je pas recesivan u dvije kopije, prekriva crni ili čokoladni pigment u dlaci i stvara žutu boju. Zanimljivo, velika britanska studija (VetCompass, 2018.) pokazuje da čokoladni labradorci u prosjeku imaju kraći životni vijek (10,7 godina) od crnih ili žutih (12,1 godina), što vjerojatno dijelom odražava uži genski bazen u uzgoju te boje.
Zdravstveni rizici
Osim već spomenute genske sklonosti debljanju, kod pasmine su dobro dokumentirane displazija kuka i lakta - podaci američke organizacije OFA pokazuju da je tijekom desetljeća pregleda između 10 i 12 % pregledanih labradoraca dijagnosticirano s displazijom lakta, dok se udio displazije kuka s godinama poboljšavao zahvaljujući pažljivijem uzgoju. Još jedan pasminski specifičan poremećaj je kolaps izazvan naporom (EIC), recesivna mutacija gena DNM1, koja je kod otprilike 30 % labradoraca prisutna kao nositeljstvo, a kod 2-3 % uzrokuje stvarne epizode slabosti stražnjih nogu nakon intenzivnog napora; za nju postoji DNK test. Prosječni životni vijek prema opsežnoj britanskoj studiji iznosi oko 12 godina.
Temperament
prijateljski, inteligentan, poslušan, društven, energičan
Komu je namijenjena
Aktivne obitelji, lovce, prve vlasnike pasa
Životni prostor
Kuća s vrtom idealna; stan samo uz dovoljno dnevnog kretanja
Njega
Češljanje 2-3x/tjedno, svakodnevno u sezoni linjanja; nadzor težine je ključan
Prednosti i mane
Prednosti pasmine
prijateljski i svestrani obiteljski pas, iznimno se rado uči i želi ugoditi vlasniku, izvrstan partner za aktivne vlasnike i vodene sportove
Na što paziti
genetski sklon prejedanju i debljanju, treba mu mnogo dnevnog kretanja i mentalne stimulacije, obilno linja tijekom cijele godine uz sezonske vrhunce
Napomene
Otprilike svaki peti do četvrti labradorac nosi varijantu gena POMC, povezanu s pojačanim osjećajem gladi i sklonošću debljanju (Raffan i sur., 2016., Sveučilište Cambridge). To nije sudbina, ali znači da je kod ove pasmine posebno važno odmjereno hranjenje, izbjegavanje slobodnog nahranjivanja i redovito praćenje tjelesne kondicije.
