Labradoodle

O pasmini

Priča koja je počela s vodičkom za slijepe

Labradoodla je 1989. u Australiji stvorio Wally Conron, tadašnji voditelj uzgojnog programa australskog kluba za pse vodiče, tražeći psa vodiča za slijepu ženu čiji je suprug bio alergičan na dlaku. Križanjem labradora i pudlice htio je spojiti radne sposobnosti labradora s dlakom pudlice, koja manje potiče alergije. Conron je kasnije javno izrazio žaljenje što je time "otvorio Pandorinu kutiju" – popularnost koju je stvorio dovela je i do uzgajivača bez odgovarajućeg znanja ili zdravstvenog testiranja roditelja, pa je posljedice često snosio kupac koji to nije mogao unaprijed znati. Danas je labradoodle jedan od najraširenijih križanaca s pudlicom u svijetu, no priča o njegovu nastanku ostaje podsjetnik da popularnost sama po sebi ne znači i uređen uzgoj.

Nije službeno priznata pasmina, pa veličina znatno varira

FCI labradoodla ne vodi kao pasminu i ne postoji službeni standard, jer je riječ o križancu dviju pasmina, a ne o genetski ustaljenoj populaciji. To je najvidljivije kod veličine: minijaturni labradoodle mjeri otprilike 35 do 40 centimetara u grebenu i teži 7 do 14 kilograma, dok standardni naraste do 53–61 centimetar i 23–29 kilograma – dakle isto ime pasmine može značiti bitno drugačijeg psa. Osim veličine, kod labradoodla varira i tekstura dlake, koja može biti kovrčavija, slična pudlici, valovita ili ravnija, slična labradoru, što dodatno utječe na to koliko šišanja i njege pojedini pas treba. Zbog tog raspona prikladnost za stan nije jednoznačna: manji labradoodle se u manjem prostoru snalazi bez problema, dok veći, standardni pas treba znatno više prostora i dnevnog kretanja prije nego što suživot u stanu postane udoban.

Obitelj i djeca: rijetko jedinstvena ocjena među izvorima

PetMD labradoodle opisuje kao "izvrsne obiteljske pse", a Dogtime ga svrstava među "jedne od najboljih obiteljskih pasa" općenito – ocjena koja se među neovisnim izvorima poklapa rjeđe nego što bi se očekivalo. Oba se izvora slažu i po pitanju djece: pasmina je obično strpljiva i prilagodljiva prema djeci svih uzrasta, što uz relativno jednostavan odgoj objašnjava njezinu popularnost kod obitelji.

Suživot s drugim životinjama uz pravilno upoznavanje

Labradoodle se, uz postupno i nadzirano upoznavanje, obično dobro slaže s drugim psima, mačkama i ostalim kućnim ljubimcima, dijelom zahvaljujući društvenoj naravi labradora kao jednog od roditelja pasmine, a dijelom znatiželji i razigranosti koju pasmina nasljeđuje od pudlice. To ne znači da upoznavanje nije potrebno – samo da ishod kod ove mješavine obično nije upitan, ako se proces vodi postupno. Prvi susret s mačkom najbolje je izvesti na povodcu, dok pas ne pokaže da je smiren.

"Hipoalergena" dlaka više je marketinški nego biološki pojam

Labradoodli se često oglašavaju kao psi koji malo bacaju dlaku ili su "hipoalergeni", no to zapravo znatno varira ovisno o tome koju je dlaku pas naslijedio od pudlice, a koju od labradora, jer je riječ o mješancu bez zajamčenog genetskog ishoda. Neke jedinke dlaku gube minimalno, druge znatno više, slično labradoru, pa osoba s alergijom prije odabira konkretnog štenca ne može pouzdano unaprijed znati kako će njezino tijelo reagirati.

Zašto je kod ove mješavine uzgajivač važniji od same pasmine

Budući da labradoodle nema jedinstven genetski standard, njegovo zdravlje i temperament u mnogo većoj mjeri nego kod ustaljenih pasmina ovise o tome koliko je uzgajivač pažljivo birao i zdravstveno testirao roditelje. Prvi vlasnik psa toga rizika često nije svjestan unaprijed, pa je prikladnost labradoodla za početnika uvjetovana prvenstveno time zna li kupac prepoznati odgovornog uzgajivača, a ne samom naravi pasmine, koja je inače prijateljska i lako se odgaja. Kupac koji od uzgajivača zatraži dokaze o zdravstvenim pregledima roditelja – primjerice kukova, očiju i srca – time znatno smanjuje rizik da naslijedi probleme poznate kod obje roditeljske pasmine.

Prednosti i mane