Engleški koker španjel (English Cocker Spaniel)

O pasmini

Engleski koker španjel je veseo, energičan ptičar okruglih, nježnih očiju i dugih, resastih ušiju, jedan od najpopularnijih lovačkih pasa u Velikoj Britaniji, a ujedno cijenjen obiteljski pratitelj širom svijeta. Poznat je po nepokolebljivo dobrom raspoloženju – mahanje repom na i najmanju pažnju gotovo mu je zaštitni znak – i po svestranosti koja mu omogućuje da bude jednako sretan na lovištu kao i na kauču kod kuće.

Povijest i podrijetlo

Koker španjeli potječu od starije skupine engleskih ptičara koje su u 19. stoljeću dijelili na 'springer' (goniče) i 'cocking' (kokerske) tipove, ovisno o veličini i zadatku pri lovu. Manji, snažni psi sposobni probiti se kroz gusto grmlje i tjerati (dizati u let) šljuku (engl. woodcock) i drugu pernatu divljač dobili su po toj ptici ime 'cocker'. Cocker Spaniel Club osnovan je u Velikoj Britaniji 1902. godine i ubrzo potom odredio prvi službeni standard pasmine. Godine 1935. u Americi je osnovan English Cocker Spaniel Club of America kako bi engleski tip zadržao zasebni identitet, a 1946. godine američki kinološki savez AKC službeno je priznao engleskog kokera kao samostalnu pasminu, odvojenu od američkog koker španjela.

Engleski ili američki koker španjel?

Obje pasmine potječu od istih predaka, no tijekom 20. stoljeća razvile su se u različitim smjerovima. Engleski koker španjel nešto je viši i atletskije građen, ima dužu glavu i njušku te manje bujnu, manje svilenkastu dlaku od američkog rođaka. Kod engleskog tipa, osobito u radnim linijama, bolje je očuvan izvorni lovački nagon i radni elan, dok je američki koker španjel kroz desetljeća selekcije postao prije svega izložbeni i društveni pas. Tko traži psa s izraženim 'ptičjim' nagonom i energijom za terenske šetnje, u engleskom će kokeru pronaći autentičnijeg lovačkog pratitelja.

Izgled

Engleski koker španjel kompaktan je, no snažno građen pas srednje veličine, visine u grebenu otprilike od 38 do 43 centimetra i mase od 12 do 16 kilograma, pri čemu su mužjaci obično nešto veći od ženki. Glavu resu velike, okrugle, tamne oči blagog, molećivog izraza, a duge, nisko postavljene uši obrubljene bogatom dlakom ('perje') pasmini daju prepoznatljiv mek izgled. Dlaka je srednje duge, svilenkaste i glatke na tijelu, s dužim resama na ušima, prsima, trbuhu i nogama; javlja se u brojnim bojama i kombinacijama, od jednobojnih do prošaranih (roan) uzoraka.

Temperament

Engleski koker španjel smatra se jednim od najveselijih i najprijateljskijih predstavnika lovačkih pasmina – na engleskom ga se često opisuje riječju 'merry' (veseo, razigran). Vezan je uz obitelj, rado se druži s ljudima svih dobi i općenito dobro podnosi život s djecom, uz odgovarajuću socijalizaciju od mladunčeta i nadzor odraslih tijekom igre s manjom djecom. U prošlosti je u veterinarskoj i kinološkoj literaturi bio poznat pojam tzv. 'cocker rage', odnosno idiopatske agresije – iznenadnih, naizgled neizazvanih napadaja agresivnosti kod nekih kokera. Suvremena istraživanja taj pojam smatraju spornim i slabo znanstveno utemeljenim: velik dio slučajeva moguće je objasniti niskom tolerancijom na frustraciju, previđenim upozoravajućim signalima psa, boli ili drugim zdravstvenim uzrocima, a ne navodnim urođenim 'pasminskim' poremećajem. Britanska studija primarne veterinarske skrbi zabilježila je nešto višu učestalost agresivnog ponašanja kod engleskih kokera nego kod pasa općenito, što znači da su dosljedna, rana socijalizacija i odgoj kod ove pasmine posebno važni – no ne znači da je riječ o psu koji je po prirodi opasan.

Zdravlje

Engleski koker španjel općenito je zdrava pasmina s očekivanim životnim vijekom od 11 do 14 godina, no sklon je nekim nasljednim bolestima za koje postoje genetski testovi. Progresivna atrofija mrežnice (PRA, točnije oblik prcd-PRA zbog mutacije u genu PRCD) nasljedna je očna bolest koja uzrokuje postupni gubitak noćnog, a kasnije i dnevnog vida te s vremenom sljepoću; nasljeđuje se autosomno recesivno, zbog čega je testiranje uzgojnih pasa ključno za sprječavanje bolesti kod potomstva. Obiteljska nefropatija (familial nephropathy) druga je ozbiljna nasljedna bolest ove pasmine – riječ je o oštećenju filtracijskih jedinica bubrega zbog mutacije gena za kolagen tipa IV, koje se kod oboljelih pasa očituje već u prvim godinama života i vodi u zatajenje bubrega. I ova se bolest nasljeđuje autosomno recesivno, a genetski testovi za nositelje dostupni su od 2007. godine. Zbog dugih, nisko postavljenih i bogato obraslih ušiju koje slabo prozračuju slušni kanal i zadržavaju vlagu, engleški kokeri posebno su skloni upalama vanjskog uha (otitis externa), što potvrđuju i istraživanja.

Njega

Dlaka engleskog kokera zahtijeva redovitu njegu – temeljito češljanje nekoliko puta tjedno sprječava filcanje resastih dijelova dlake na ušima, nogama i trbuhu, a redovito je potrebno podrezivati i dlaku oko jastučića šapa i ušiju. Posebnu pozornost treba posvetiti ušima: zbog njihova oblika preporučuje se redoviti pregled i po potrebi čišćenje kako bi se spriječilo nakupljanje vlage i upale. Kao aktivan lovački pas, engleski koker španjel treba svakodnevnu tjelesnu aktivnost i mentalne izazove – šetnje, igra donošenja predmeta i njušne igre pomažu mu potrošiti energiju i sprječavaju dosadu.

Prikladnost

Zbog svoje prijateljske naravi i prilagodljivosti engleski koker španjel omiljen je obiteljski pas, prikladan i za život u stanu ako mu vlasnik osigura dovoljno dnevnog kretanja. Prema drugim kućnim ljubimcima uglavnom je prijateljski nastrojen, osobito ako s njima odrasta, no lovački nagon prema pticama i manjim životinjama kod nekih jedinki ostaje izražen, pa uvođenje malih životinja i ptica treba provoditi oprezno i postupno. Zbog zahtjeva redovite njege dlake i ušiju, dosljednog odgoja te dnevne aktivnosti nije nužno najlakši izbor za posve neiskusnog vlasnika, no uz spremnost na učenje i trud izvrstan je izbor za aktivnu obitelj.

Prednosti i mane