O pasmini
Dugodlaki škotski ovčar velika je, elegantna pasmina pastirskog tipa podrijetlom sa škotskog seoskog područja. Prepoznatljiva je po bogatoj, dvoslojnoj dlaci koja zahtijeva redovitu i temeljitu njegu, a ispod nje krije se inteligentan, nježan i vjeran pratitelj koji je stoljećima pomagao pastirima pri čuvanju ovaca. Danas je pasmina najpoznatija kao obiteljski pas, a njezinu svjetsku slavu oblikovali su kraljevska naklonost u 19. stoljeću i filmski lik Lassie u 20. stoljeću.
Podrijetlo i povijest škotskog pastirstva
Dugodlaki škotski ovčar potječe sa škotskog seoskog područja, gdje su slični pastirski psi stoljećima čuvali i vodili ovce u brdovitom krajoliku. Suvremeni oblik pasmine britanski su uzgajivači oblikovali u drugoj polovici 19. stoljeća, sustavno usmjeravajući radne pastirske pse prema izložbenom izgledu. Ključnu ulogu u popularnosti pasmine odigrala je kraljica Viktorija, koja se nakon posjeta škotskom gorju šezdesetih godina 19. stoljeća oduševila ovim psima i počela ih uzgajati u kraljevskim psetarnama dvorca Balmoral. Prema navodima Collie Club of America, kraljičino zanimanje pokrenulo je pravi modni val koji je pasminu popularizirao diljem tadašnjeg Britanskog Carstva i potaknuo osnivanje prvih uzgajivačkih klubova, među njima i američkog Collie Club of America 1886. godine.
Lassie i uspon svjetske popularnosti
Vrhunac svjetske prepoznatljivosti pasmina je dosegnula sredinom 20. stoljeća zahvaljujući književnom i filmskom liku Lassie. Kratka priča Erica Knighta Lassie Come-Home objavljena je 1938., 1940. prerađena je u roman, a 1943. studio MGM snimio je prema njoj film. Dugodlaki škotski ovčar po imenu Pal utjelovio je naslovni lik, a uspjeh filma i kasnije dugogodišnje televizijske serije, prema navodima Collie Club of America, doslovno je katapultirao pasminu na vrh tadašnjih ljestvica popularnosti. Lassie ostaje jedan od najprepoznatljivijih pojedinačnih pasa u povijesti popularne kulture.
Izgled i prepoznatljiva dvostruka dlaka
Dugodlaki škotski ovčar nosi jednu od najbogatijih dlaka među pasjim pasminama: ravan i grub vanjski sloj te gustu, mekanu poddlaku, koje su prema standardu Kennel Cluba posebno izražene na ovratniku i 'suknji', dok su njuška i prednje noge glađe pokrivene. Priznane boje su sable (od svijetlo zlatne do bogate riđe), trobojna (crna sa smeđim oznakama) i plavi merle. Ovakva količina dlake zahtijeva gotovo svakodnevno češljanje jer se inače brzo filca, a dvaput godišnje pasmina jače linja.
Narav i temperament
Prema britanskom standardu pasmine, dugodlaki škotski ovčar odlikuje se prijateljskim raspoloženjem bez traga nervoze ili agresivnosti. Riječ je o vedrom, aktivnom i dobronamjernom psu koji je posebno nježan i strpljiv prema djeci, zbog čega se smatra jednim od najboljih obiteljskih pasa među velikim pasminama. Uz to je vrlo inteligentan i željan ugoditi, što ga čini relativno lakim za školovanje, iako njegov pastirski nagon može izazvati pokušaje 'vođenja' djece ili drugih životinja u kućanstvu.
Njega i održavanje
Redovito, temeljito češljanje nekoliko puta tjedno osnova je njege ove pasmine, a u razdobljima jačeg linjanja preporučuje se gotovo svakodnevno; posebnu pozornost treba posvetiti području iza ušiju, ispod pazuha i oko 'suknje', gdje se dlaka najbrže filca. Otprilike svaka četiri do šest mjeseci preporučuje se posjet salonu, gdje se iz poddlake uklanja stara dlaka (ispuhuje se) i dlaka se temeljito četka. Kao aktivna pastirska pasmina treba i solidnu dnevnu količinu kretanja te mentalne stimulacije - dulje šetnje, igru ili pseće sportove poput agilityja - inače može postati nemirna ili sklona lajanju.
Zdravstvene posebnosti pasmine
Kod dugodlakih škotskih ovčara poznate su dvije važne nasljedne posebnosti. Anomalija oka collie (CEA) prirođeni je poremećaj razvoja žilnice i mrežnice uzrokovan mutacijom gena NHEJ1; prema podacima američke fundacije OFA, riječ je o pasmini kod koje je ova anomalija jedna od najučestalijih, a ozbiljnost varira od gotovo neprimjetne do potpunog gubitka vida, za nju postoji genetski test koji uzgajivači preporučuju napraviti prije svakog parenja jer se nasljeđuje recesivno. Također je kod pasmine vrlo raširena mutacija gena MDR1, koju je 2001. otkrilo Sveučilište Washington State; ona kod otprilike 70% američkih dugodlakih škotskih ovčara uzrokuje preosjetljivost na određene lijekove (npr. ivermektin u visokim dozama, loperamid), stoga se prije propisivanja takvih lijekova preporučuje genetsko testiranje, a vlasnik bi veterinara uvijek trebao obavijestiti o pasmini ljubimca. Ivermektin i druge lijekove iz tog razreda ne davajte psu ove pasmine bez savjeta veterinara, čak i ako još nemate rezultat testa. Pri kupnji štenca korisno je pitati za pregled očiju: prema OFA-u CEA se može utvrditi već u dobi od 6 do 8 tjedana, neki zahvaćeni psi nemaju vidljivih poteškoća s vidom, a psi s blagim znakovima ipak mogu dati štence s teškim oblikom. Mutacija je kod pasmine vrlo raširena: prema istraživanjima koja sažima laboratorij Animal Genetics, 70–97 % škotskih ovčara (rough i smooth) u SAD-u i Velikoj Britaniji ima barem jednu kopiju. Klinički je pregled najpouzdaniji kod vrlo mladog štenca, prema navodu veterinarke Linde Aronson prije 7. tjedna starosti, jer se kolobom poslije može prekriti pigmentom, a nositelja pregled očiju ne otkriva, pa ga potvrđuje samo DNK test. Pri odabiru uzgajivača uz testove vrijedi pitati i za zdravlje cijele linije (dugovječnost, plodnost, alergije, autoimune bolesti) te da se ne pare bliski srodnici. Britanski Kennel Club kao najmanji opseg pregleda prije parenja navodi pregled očiju (uključujući pregled legla) i pregled kukova, a među preporučenim DNK testovima CEA/CH, degenerativnu mijelopatiju (DM), MDR1 i PRA-rcd2. Odgovorni uzgojni programi štence prije predaje klinički pregledavaju na CEA, kolobom, kataraktu i PRA.
Prikladnost za obitelj i životni prostor
Zahvaljujući nježnoj naravi, dugodlaki škotski ovčar izvrsno odgovara obiteljima s djecom. S drugim kućnim ljubimcima obično se dobro slaže, no zbog pastirskog nagona može ih pokušavati tjerati ili nadzirati, pa je potrebna rana socijalizacija. Kod pasa iz dobrih linija nježne naravi obično se dobro slaže i s mačkama, kunićima i drugim malim kućnim ljubimcima. U stanu može živjeti samo uz dovoljno dnevnog kretanja i mentalne stimulacije, dok je kuća s dvorištem prirodnije okruženje. Zbog zahtjevne njege dlake i izraženih pastirskih nagona nije nužno najlakši izbor za posve neiskusne vlasnike, no uz predanost i educiranje lako uspijeva i kod njih.
Podaci o zdravlju i njezi opći su i ne zamjenjuju pregled. O zdravlju, prehrani, cijepljenju i liječenju svog ljubimca uvijek se posavjetuj sa svojim veterinarom.
Temperament
Dugodlaki škotski ovčar po naravi je prijateljski, uravnotežen i bez traga nervoze ili agresivnosti - veseo, aktivan i dobrodušan pas koji je posebno nježan i strpljiv prema djeci. Vrlo je inteligentan i željan ugoditi, pa dobro reagira na dosljedno, pozitivno usmjereno školovanje, a njegov pastirski nagon ponekad se očituje kao pokušaj 'vođenja' djece ili drugih životinja u kućanstvu.
Komu je namijenjena
Najprikladniji je za obitelji s djecom te aktivne pojedince ili parove koji mu mogu pružiti dovoljno dnevnog kretanja, druženja i redovite njege dlake. Zbog pastirskog nagona i veličine najbolje odgovara kućanstvima s kućom i dvorištem, a uz pravu mjeru strpljenja i socijalizacije dobro se snalazi i u društvu drugih kućnih ljubimaca.
Životni prostor
Dugodlaki škotski ovčar najbolje uspijeva u kući s ograđenim dvorištem gdje može trošiti energiju. U stanu može živjeti, ali samo ako mu vlasnik osigura obilje dnevnih šetnji, igre i mentalnih izazova - bez toga brzo postaje nemiran i sklon lajanju.
Prednosti i mane
Prednosti pasmine
vjeran i nježan obiteljski pratitelj, visoka inteligencija i lako školovanje, bogata i impresivna dlaka
Na što paziti
zahtjevna njega guste dvoslojne dlake, velika potreba za kretanjem i mentalnom stimulacijom, sklonost lajanju i tjeranju (pastirski nagon)