Dalmatinac (Dalmatian)

O pasmini

Dalmatinac je srednje velik do velik pas prepoznatljive pjegave dlake, kojeg je proslavio film 101 dalmatinac, no njegova stvarna priča znatno je složenija od filmske. Pasmina nosi gotovo univerzalni genetski poremećaj metabolizma mokraćne kiseline, prisutan kod gotovo svake čistokrvne jedinke, a znatan udio štenaca djelomično je ili potpuno gluh - obje osobine od vlasnika zahtijevaju svjesno i doživotno upravljanje zdravljem. Pasmina je uz to iznimno izdržljiva i treba mnogo dnevnog kretanja jer potječe od uloge 'kočijaškog psa' koji je trčao uz konjske zaprege.

Odakle pasmina zapravo potječe

Podrijetlo dalmatinca zapravo je sporno. Međunarodna kinološka federacija (FCI) službeno navodi Hrvatsku, točnije povijesnu pokrajinu Dalmaciju, kao domovinu pasmine, a prvi pisani opis sličnih pjegavih lovačkih pasa navodno potječe iz nadbiskupijskog arhiva u Đakovu iz 1374. godine. Američki kinološki klub (AKC) tu poveznicu izričito odbacuje, navodeći da pasmina 'sigurno nije nastala' u Dalmaciji, a genetska istraživanja dalmatinca ne svrstavaju jasno ni u jednu suvremenu pasminsku skupinu. Slični pjegavi psi pojavljuju se već na drevnim egipatskim i grčkim prikazima starim tisućama godina, što pokazuje da je uzorak pjegave dlake star i raširen, ali ne nužno dokaz zemljopisnog podrijetla suvremene pasmine. Podrijetlo se zato smatra otvorenim pitanjem, a ime pasmine vjerojatno je posljedica kasnije, ne nužno izvorne, povezanosti s regijom Dalmacijom u 19. stoljeću.

Uloga kočijaškog psa

Dalmatinac je povijesno poznat kao 'kočijaški pas' - u Engleskoj 16. i kasnijih stoljeća trčao je uz, ispred ili ispod kočija te štitio putnike i konje, a kasnije je istu ulogu preuzeo i uz konjske vatrogasne zaprege u SAD-u. Štenci su od malena navikavani na staje, što je jačalo vezu između psa i konja, a njegova prirodna naklonost prema konjima razlog je zašto se često mogao vidjeti kako trči desetke kilometara uz vozila. Ta radna povijest danas je glavni razlog izrazito visoke potrebe pasmine za kretanjem.

Hiperuricinurija i mokraćni kamenci

Središnja zdravstvena osobitost pasmine je hiperuricinurija - nasljedna, autosomno recesivna greška gena SLC2A9, zbog koje jetra i bubrezi dalmatinca mokraćnu kiselinu ne pretvaraju u alantoin tako učinkovito kao kod drugih pasmina. Posljedica je da dalmatinci imaju 10 do 20 puta više urata u mokraći, što znatno povećava rizik od mokraćnih (uratnih) kamenaca u mjehuru ili bubrezima; kamenci se najčešće pojavljuju oko četvrte godine života. Tu mutaciju nosi praktički 100% dalmatinaca, iako je ne razviju svi u stvarne kamence. Upravljanje uključuje hranu s niskim udjelom purina, obilnu hidraciju i česte prilike za mokrenje, a kod već nastalih kamenaca i lijek alopurinol ili kirurško uklanjanje - stopa ponavljanja nakon uklanjanja kamenaca kod dalmatinaca je visoka, između 33 i 50%.

LUA psi i genetska korekcija

Godine 1973. veterinar dr. Robert Schaible križao je ženku dalmatinca s mužjakom pointera - jedinom iznimkom u inače čistokrvnoj povijesti pasmine - kako bi u nju unio normalnu, nisko-uratnu (LUA) varijantu gena. Potomstvo je potom kroz više generacija vraćano križanjem s dalmatincima, kako bi se zadržao izgled i karakter pasmine, a uklonila genetska greška. Američki kinološki klub 1981. registrirao je prve LUA potomke, no zbog protivljenja kluba uzgajivača obustavio je registraciju na gotovo tri desetljeća; tek nakon formalnog zahtjeva 2009. i glasovanja 2011. službeno je ponovno prihvatio LUA dalmatince u svoj rodovnički registar. LUA psi imaju znatno niže vrijednosti mokraćne kiseline u mokraći i manji rizik od kamenaca, no većina uzgajivača i registara, uključujući FCI, i dalje ih ne priznaje ravnopravno klasičnim dalmatincima.

Gluhoća i test sluha

Dalmatinac ima jednu od najviših stopa urođene senzorineuralne gluhoće među svim pasminama, što je povezano s genom za ekstremnu bijelu (pjegavu) pigmentaciju dlake i plavim očima. U velikom britanskom istraživanju gotovo 9000 štenaca, testiranih između 1992. i 2019. godine, ukupno je bilo gluho 17,8% pasa (13,4% jednostrano, 4,4% obostrano), pri čemu se udio zahvaljujući selektivnom uzgoju postupno smanjivao - s oko 18,4% na početku razdoblja na otprilike 13,7% u posljednjim godinama. Uzrok je gubitak pigmentnih stanica u unutarnjem uhu, zbog čega u prvim tjednima života odumiru slušne stanice u pužnici. Standardni dijagnostički alat je BAER test (moždani slušni odgovor), koji ozbiljni uzgajivači provode za svako pojedino štene u leglu, ne samo za roditelje.

Zašto se pjege pojavljuju kasnije

Štenci dalmatinca rađaju se potpuno bijeli, bez vidljivih pjega. Prve pjege se prema podacima AKC-a počinju pojavljivati s otprilike dva tjedna starosti, a oblikovanje uzorka može se nastaviti i više od godinu dana. Novi i veći uzorci nastaju, dakle, mjesecima nakon rođenja, a konačan izgled krzna dalmatinac postiže tek s godinu dana starosti ili kasnije. Uzorak pjega genetski je određen već pri rođenju, samo postaje vidljiv postupno - zato štenci s većim obojenim mrljama već pri rođenju (tzv. plašt) prema standardu nisu poželjni.

Temperament i potreba za kretanjem

Dalmatinac je živahan, inteligentan i vezan uz svoju obitelj, no prema strancima može biti rezerviran ili čak teritorijalan ako nije rano i dobro socijaliziran. Zbog radne prošlosti treba barem sat vremena intenzivne dnevne tjelesne aktivnosti, a mnogi vlasnici izvještavaju da pojedinim jedinkama treba znatno više. S djecom se obično bolje slaže ako je pažljivo odgajan i socijaliziran, no ipak se smatra prikladnijim za stariju djecu jer zbog razigranosti može nehotice srušiti manje dijete.

Za koga je pasmina prikladna

Zbog kombinacije visokih zahtjeva za kretanjem, potrebe za ranom socijalizacijom i doživotnog upravljanja rizikom od mokraćnih kamenaca, dalmatinac obično nije idealan izbor za posve neiskusne vlasnike niti za život u malom stanu bez stvarne posvećenosti dnevnom kretanju - uz pravilan odgoj i barem dva sata kretanja dnevno može se prilagoditi i skromnijem životnom prostoru. Kratka dlaka doduše ne zahtijeva šišanje ni zahtjevnu njegu, ali jako linja, pa je redovito češljanje preporučljivo. Najbolje napreduje kod aktivnih vlasnika koji mu mogu ponuditi sport, dosljedan odgoj i redovit veterinarski nadzor mokraćnog sustava.

Prednosti i mane