Bobtail (staroengleski ovčar, Old English Sheepdog)

O pasmini

Odakle nadimak "Bobtail"

Staroengleski ovčar potječe iz jugozapadne Engleske, gdje se prije otprilike dva stoljeća koristio za tjeranje ovaca i goveda na tržnicu. Nadimak "bobtail" potječe od nekadašnje prakse kupiranja repa, zbog koje je pas izgledao kao da nema rep; budući da je kupiranje danas u većini zemalja zabranjeno, nadimak više ne opisuje izgled svih pasa ove pasmine. Britanski kinološki klub stoga u svojem opisu pasmine izričito napominje da naziv "bobtail" danas više ne odgovara svim pripadnicima pasmine.

Medvjeđi hod koji se ne zaboravlja

Jedna od najprepoznatljivijih osobina pasmine poseban je, blago njišući hod koji kinološki izvori opisuju kao "medvjeđi" – posljedica je karakteristične građe zada i leđa, koja je dio službenog standarda pasmine. U kombinaciji s gustom, čupavom dlakom i skrivenim očima to staroengleskog ovčara čini jednim od vizualno najprepoznatljivijih pasa, po kojem ga prepoznaju i oni koji se inače ne bave pasjim pasminama. Standard za taj hod zahtijeva slobodno, dugo kretanje bez dojma napora, što suci na izložbama posebno ocjenjuju.

Nježnost ispod čupave vanjštine

Iza čupave vanjštine krije se miran, strpljiv i prijateljski nastrojen pas, zbog čega su ga u viktorijanskoj Engleskoj nazivali "dadiljom" (nanny dog). Prema strancima zna isprva biti suzdržan, no brzo se otvori kad ih upozna, što je u skladu i sa službenim opisom naravi pasmine kao prijateljske, ali nikad plašljive ili agresivne. Njegov dubok, zvučan lavež često iznenadi one koji pasminu poznaju samo po mekanom izgledu.

Njega koja je gotovo posao

Gusta, dvostruka dlaka prema podacima PetMD-a traži barem tri do četiri sata njege tjedno – temeljito češljanje do kože, jer se inače brzo stvaraju bolni zamršeni dijelovi. Ovo je jedna od rijetkih pasjih pasmina kod kojih sama njega dlake po opsegu može biti usporediva s cjelotjednim naporom njege kod mnogih manje čupavih pasa. Mnogi vlasnici zato dlaku povremeno profesionalno ošišaju kraće radi lakše njege, što u kućnog ljubimca nije pogreška, iako se na izložbama ne preporučuje. Bez obzira na duljinu dlake, redovito čišćenje predjela oko njuške i stražnjice ostaje važno, jer se ondje prljavština najbrže nakuplja.

Djeca i obitelj

Staroengleski ovčar smatra se jednim od omiljenijih obiteljskih pasa upravo zbog strpljivosti i nježnosti prema djeci. Budući da je riječ o velikoj i u mladosti prilično razigranoj pasmini, pri igri s malom djecom ipak se preporučuje nadzor odraslih, jer već sama težina odraslog psa ili njegov zamah tijekom igre mogu nenamjerno oboriti manje dijete.

Prostor za veliko čupavo tijelo

Unatoč umjerenim potrebama za kretanjem, veličina tijela i opseg dlake znače da staroengleskom ovčaru u manjem stanu treba dovoljno prostora za kretanje te vlasnik koji je stvarno posvećen redovitoj njezi. Život u stanu stoga je moguć, ali samo uz ova dva uvjeta; gusta dlaka usto znači da pasmina slabije podnosi vrućinu, pa je ljeti važno osigurati hlad i dovoljno vode.

Odgoj nekadašnjeg pastira

Radna prošlost pasmine znači da je staroengleski ovčar inteligentan i rado uči, no pritom može zadržati pastirski nagon "tjeranja" ljudi ili drugih životinja blagim guranjem njuškom ili laganim grickanjem peta. Dosljedan odgoj temeljen na nagradama od štenećeg doba pomaže taj nagon usmjeriti u prihvatljivo ponašanje, a rana socijalizacija s drugim životinjama smanjuje rizik da se tjeranje s vremenom pretvori u uznemiravanje.

Zdravlje: kukovi i oči

Pasmina je sklona displaziji kukova i artritisu, a opisane su i nasljedne bolesti očiju, među njima katarakta. Kod pasa s puno bijele boje u merle kombinaciji dodatno je opisan povećan rizik od urođene gluhoće, stoga se pri uzgoju preporučuje gensko testiranje. Preporučuje se i praćenje tjelesne težine, jer gusta dlaka može dugo prikrivati prekomjerno mršavljenje ili debljanje. Redoviti veterinarski pregledi kod ove su pasmine važni i zato što gusta dlaka može prikriti rane znakove kožnih problema ili gubitka tjelesne težine.

Prednosti i mane