Bernardinec

O pasmini

Bernardinac je divovska pasmina psa podrijetlom iz švicarskih Alpa, gdje su ga redovnici iz hospicija na prijevoju Veliki sveti Bernard stoljećima uzgajali kao pratitelja, čuvara i, ponajviše, spasioca putnika izgubljenih u snijegu i magli. Danas je jedan od najprepoznatljivijih divova pasjeg svijeta: snažan, miran i odan obitelji, no zbog svoje težine, kratkog životnog vijeka i zdravstvenih rizika tipičnih za divovske pasmine treba iskusnog i dobro pripremljenog vlasnika.

Povijest

Hospicij na Velikom svetom Bernardu, smješten gotovo 2500 metara visoko između Švicarske i Italije, oko 1050. godine osnovao je redovnik Bernard iz Menthona kao utočište za hodočasnike i putnike na jednom od najopasnijih alpskih prijelaza. Veliki planinski psi ondje su prisutni od sredine 17. stoljeća, isprva kao čuvari i pratitelji, a njihova je pojava slikovno dokumentirana od 1695., a pisano od 1707. godine. Ubrzo su ih počeli koristiti i za traženje putnika izgubljenih u snijegu i magli. Priče o brojnim spašenim životima, koje su širili i Napoleonovi vojnici nakon prijelaza 1800. godine, pasminu su – tada zvanu i "Barryjev pas" – u 19. stoljeću proslavile diljem Europe. Sustavan uzgoj s rodovnicima 1867. godine započeo je Heinrich Schumacher iz okolice Berna, a 1884. je u Baselu osnovan švicarski klub bernardinaca i usvojen prvi standard pasmine; 1887. bernardinac je službeno priznat kao švicarska nacionalna pasmina.

Barry, najslavniji spasilac

Najpoznatiji pojedinačni pripadnik pasmine bio je Barry (1800.–1814.), hospicijski pas koji je tijekom karijere navodno spasio oko 40 ljudi, dok su hospicijski psi zajedno tijekom otprilike dva stoljeća pomogli spasiti više od 2000 putnika. Nakon smrti Barryjevo je preparirano tijelo čuvao, a i danas čuva, Prirodoslovni muzej u Bernu, gdje je (u ponovno izrađenoj preparaciji iz 1923.) izložen i danas. Njegova je slava bila toliko velika da se pasminu dugo neslužbeno nazivalo "Barryjevi psi".

Legenda o bačvici

Prizor bernardinca s bačvicom rakije oko vrata jedna je od najraširenijih pasjih slika na svijetu, no povijesno nije dokumentirana. Potječe sa slike engleskog slikara Edwina Landseera "Alpine Mastiffs Reanimating a Distressed Traveler" iz 1820. godine, naslikane u ateljeu, a ne na prijevoju. Redovnici su dobro znali da je alkohol opasan za pothlađene osobe, pa ga psi pri spašavanju nisu nosili; ako su ikada nosili manje posude, u njima je vjerojatnije bila hrana ili voda. Sliku je u 20. stoljeću dodatno učvrstila popularna kultura – od crtića do reklama – zbog čega danas čak i psi zaklade Barry u Martignyju prigodom posebnih prilika nose ukrasnu bačvicu, no to je počast legendi, a ne povijesna praksa.

Izgled

Bernardinac je jedan od najvećih pasjih divova: mužjaci narastu od 70 do 90 cm visine u grebenu, ženke od 65 do 80 cm, a tjelesna težina odraslih životinja kreće se između otprilike 50 i 82 kg. Priznati standard poznaje dvije varijante dlake – kratkodlaku, s gustim potkožnim krznom, i dugodlaku sa srednje dugom, glatkom dlakom te resama na nogama i repu. Osnovna je boja bijela s manjim ili većim crvenim do tamnocrvenim mrljama odnosno plaštem, s bijelim oznakama na prsima, šapama, vrhu repa, njušci i vratu. Glava je moćna i izražajna, a pogled prijateljski i budan.

Temperament

Unatoč impozantnoj građi, bernardinac je po naravi miran, strpljiv i prijateljski pas, jako vezan uz obitelj i poznat po nježnom odnosu prema djeci. Nije pretjerano energičan niti agresivan, zbog čega se smatra jednom od uravnoteženijih velikih pasmina. Uz ranu i dosljednu socijalizaciju obično se dobro slaže i s drugim psima i kućnim ljubimcima, iako je zbog veličine pri kontaktu s manjim ili nepoznatim životinjama uvijek preporučljiv nadzor. Zbog tjelesne težine bez posebnog odgoja nehotice može oboriti malo dijete ili stariju osobu, pa rano učenje lijepog ponašanja nije izbor, nego nužnost.

Zdravlje

Poput drugih divovskih pasmina, i bernardinac ima razmjerno kratak životni vijek, obično između 8 i 10 godina. Zbog brzog rasta i velike tjelesne mase sklon je displaziji kukova i lakata, a zbog dubokog prsnog koša spada u pasmine s povišenim rizikom od torzije i širenja želuca (bloat/GDV) – stanja koje zahtijeva hitnu veterinarsku pomoć. U stručnoj se literaturi pasmina spominje i među onima podložnijim osteosarkomu (agresivnom raku kostiju) te nekim srčanim bolestima. Odgovoran uzgoj s pregledima kukova i lakata roditelja, kontroliran rast tijekom faze rasta te redoviti veterinarski pregledi znatno smanjuju rizik i produljuju kvalitetan životni vijek.

Njega i životni prostor

Bernardincu je potrebno redovito tjedno češljanje (u vrijeme intenzivnog linjanja i češće), jer jako linja, a zbog karakterističnih opuštenih usana i dosta slini. Potreba za kretanjem umjerena je – dovoljno je oko pola sata šetnje dnevno, jer prekomjerna tjelesna aktivnost i vrućina mogu naškoditi divovskim pasminama. Zbog veličine i guste potkožne dlake bernardinac nije prikladan za stanove ili male prostore, već treba kuću s vrtom i sjenovitim, hladnim mjestom za odmor. Zbog kombinacije veličine, zdravstvenih posebnosti divovskih pasmina i potrebe za dosljednim odgojem prikladniji je za iskusnije vlasnike nego za potpune početnike.

Prednosti i mane