Belgijski ovčar tervueren

O pasmini

Belgijski ovčar tervueren jedna je od četiri priznate varijante belgijskog ovčara i jedina koja spaja dugu, gustu dlaku bogate zlatnosmeđe do mahagonij boje s crnim prekrivanjem i izrazitom crnom maskom. Građom i siluetom snažno podsjeća na dugodlakog njemačkog ovčara, no riječ je o posve zasebnoj pasmini belgijskog podrijetla. Iznimno je inteligentan, energičan i svestran pas, prvotno uzgajan kao pastir i čuvar seoskih imanja, a danas se najviše ističe u pasjim sportovima i kao obiteljski pratitelj aktivnih vlasnika.

Izvor i povijest

Krajem 19. stoljeća u Belgiji je postojalo mnogo različitih tipova pastirskih pasa bez jedinstvenog standarda. Godine 1891. profesor Adolphe Reul s veterinarske škole u Cureghemu pomogao je osnovati Club du Chien de Berger Belge (Klub belgijskog ovčara) te iste godine organizirao okupljanje 117 pasa radi odabira najboljih primjeraka za daljnji uzgoj. Prvi detaljan standard nastao je već 1892., a prvi psi upisani su u maticu L.O.S.H. 1901. godine. Varijanta tervueren dobila je ime po istoimenom selu kraj Bruxellesa, odakle su potjecali temeljni psi Tom i Poes; njihov potomak Milsart, rođen 1896., postao je prvi prvak ove varijante. Prvi psi stigli su u SAD 1953., a 1959. američki kenel klub priznao je tervuerna kao samostalnu pasminu, odvojenu od malinoisa i groenendaela.

Četiri varijante belgijskog ovčara

Međunarodna kinološka federacija (FCI) belgijskog ovčara vodi kao jednu pasminu s četiri varijante koje se razlikuju isključivo po duljini, teksturi i boji dlake. Groenendael ima dugu jednobojnu crnu dlaku, tervueren dugu dlaku zlatnosmeđe do sive boje s crnim prekrivanjem i crnom maskom, malinois kratku dlaku slične boje i maske, a laekenois žičanu, hrapavu dlaku. Tervueren je time po dlaci i izgledu potpuna suprotnost malinoisu, već predstavljenom na ovom portalu: dok malinois ima kratku, prianjajuću dlaku i zbog jednostavnije njege te svestrane uporabe postao prvi izbor policije i vojske, tervueren je dugodlaka, seoska varijanta koja je povijesno obavljala svestrane poslove na imanjima oko Tervurena, a danas je najcjenjenija među ljubiteljima pasjih sportova i izložbi.

Izgled i dlaka

Tervueren je srednje velik, skladno građen pas kvadratnog obrisa, visoko nošene glave i budnog, inteligentnog pogleda. Mužjaci mjere od 60 do 66 cm u grebenu i teže 25 do 30 kg, ženke su nešto manje, od 56 do 62 cm i 20 do 25 kg. Dlaka je duga, gusta i ravna, s bogatom podlanom; oko vrata tvori izraženu grivu, a na stražnjim nogama kulote. Boja je bogata zlatnosmeđa do mahagonij s karakterističnim crnim prekrivanjem na vrhovima dlaka i crnom maskom na njušci. Zbog guste dvostruke dlake pasmina znatno linja, osobito u sezonskim mijenama, pa zahtijeva redovito, temeljito češljanje nekoliko puta tjedno.

Temperament i ponašanje

Tervueren je pametan, emocionalno osjetljiv i snažno vezan uz svoju obitelj, dok je prema strancima obično suzdržan i oprezan dok ih ne procijeni bezopasnima. Pastirski nagon i dalje mu je vrlo izražen, pa bez odgovarajućeg usmjeravanja može pokušati čuvati djecu ili druge životinje tjerajući ih i blago grickajući za pete. Zbog osjetljive naravi loše reagira na grubo postupanje ili kažnjavanje, dok uz dosljedan, pozitivan odgoj i dovoljno mentalnog i fizičkog angažmana postaje odan, svestran i pouzdan pratitelj.

Rad i sport

Povijesno je tervueren bio svestrani seoski pas koji je čuvao stoku, pazio na imanje i pratio vlasnika, pa se od njega očekivao širok raspon sposobnosti, a ne uska specijalizacija. Danas je najprepoznatljiviji u pasjim sportovima: poslušnosti, agility-ju, pastirskim ispitima, tragačkim disciplinama i schutzhundu, a koristi se i kao pas spasilac. Za razliku od malinoisa, koji i danas prevladava u policijskom i vojnom radu, tervueren je u tim ulogama znatno rjeđi jer se uzgoj usmjerio prije svega prema svestranosti, uravnoteženosti te uspjehu na izložbama i natjecanjima.

Zdravlje

Tervueren se smatra razmjerno zdravom pasminom s očekivanim životnim vijekom od 12 do 14 godina, no javljaju se određene nasljedne tegobe. Američki klub vlasnika tervuerena (American Belgian Tervuren Club) preporučuje rendgensko snimanje kukova i lakata u dobi od dvije godine te godišnje oftalmološke preglede, a rezultate je moguće prijaviti Orthopedic Foundation for Animals (OFA). Kod belgijskih ovčara, uključujući groenendaele i tervuerne, dokumentirana je i žarišna genetska epilepsija; danska studija na psima rođenima 1995.-2004. utvrdila je oko 9,5% rasprostranjenosti bolesti u ukupnoj populaciji, dok je u pojedinim linijama znatno viša. U tijeku su i istraživanja o povezanosti pasmine s rakom želuca.

Prikladnost za vlasnike

Zbog visoke energije, izražene inteligencije i potrebe za dosljednim, strpljivim odgojem tervueren nije pasmina za početnike. Najbolje uspijeva kod iskusnih, aktivnih vlasnika koji mu svakodnevno mogu pružiti dosta kretanja i mentalnih izazova; u suprotnom može razviti destruktivno ili nemirno ponašanje. Život u stanu moguć je samo uz doista intenzivno svakodnevno kretanje, inače je prikladnija kuća s ograđenim vrtom.

Prednosti i mane