Crvenočeli kakariki (Red-crowned Kakariki)

O vrsti

Papiga koja živi na tlu, a ne na gredici

Crvenočeli kakariki jedna je od rijetkih papiga u kućnom uzgoju koja veći dio vremena provodi na dnu volijere, a ne gore na gredici - to je temeljna osobina vrste, a ne puka zanimljivost. U prirodi na Novom Zelandu velik dio dana provodi čeprkajući po šumskoj prostirci u potrazi za sjemenkama, plodovima i kukcima, pa taj nagon jednako snažno ostaje i kod ptica rođenih u zatočeništvu.

Ako mu skrbnik ne omogući čeprkanje, kakariki će taj poriv usmjeriti drugamo - na grickanje drvenih dijelova volijere, papira ili čak perja drugih ptica. Rješenje je jednostavno: na dno volijere postavite sigurnu prostirku (npr. neobrađeni papir, sjeckano sijeno ili posebnu podlogu za čeprkanje) po kojoj ptica može slobodno kopati i tražiti skrivenu hranu.

Izražena potreba za letenjem

Crvenočelom kakarikiju svaki dan treba prilika za stvarno letenje, ne samo za skakutanje po gredicama. Riječ je o jednoj od najpokretljivijih malih papiga - neprestano je u pokretu, leti, penje se po mreži, visi naopako i preskače među gredicama brže od većine srodnih vrsta.

Volijera stoga treba biti što izduženija kako bi omogućila stvarno letenje, a ptici je potreban i svakodnevni nadzirani izlazak iz kaveza u siguran prostor. Nedostatak kretanja kod ove vrste brzo se primijeti - energija koju ptica ne potroši letenjem često se pretoči u glasnije oglašavanje ili grickanje opreme.

Umjereno glasan, ali ne i tih stanar

U usporedbi s većinom papiga crvenočeli kakariki ne smatra se glasnim, no to ne znači da je nečujan. Veći dio dana tiho čavrlja, dok se glasnije i ponavljajuće oglašavanje javlja uglavnom tijekom leta ili kada je uznemiren - primjerice ako ga se iznenada preplaši ili u prostoriji zavlada nemir.

Za stan je stoga uglavnom prihvatljiv, no nije nužno idealan uz vrlo tanke zidove ili susjede osjetljive na svaki zvuk.

Društvo: par, skupina ili kakariki sam

Kakarikiju je preporučljivo osigurati društvo druge ptice iste vrste jer u prirodi živi u parovima i manjim jatima. Pojedinačni kakariki uz puno ljudske pažnje i svakodnevni program obogaćivanja okoliša može se dobro snaći i sam, no to od vlasnika traži dosljednu svakodnevnu uključenost.

Suživot s drugim vrstama ptica moguć je, ali uvjetno - izvan sezone parenja kakarikiji se obično dobro slažu s drugim mirnim malim papigama, no tijekom gniježđenja postaju teritorijalni i mogu postati agresivni, pa ih je tada bolje odvojiti od ostalih stanara.

Prehrana i svakodnevno obogaćivanje

Osnovu prehrane treba činiti kvalitetna mješavina sjemenki ili ekstrudiranih peleta za male papige, dopunjena svježim povrćem, manjom količinom voća i naklijalim sjemenkama. Kako je riječ o vrsti koja u prirodi hranu traži na tlu, obogaćivanje najbolje djeluje kroz hranu razbacanu po prostirci ili u igračkama za čeprkanje, a ne samo u zdjelici.

Redovito mijenjanje mjesta na kojima se hrana skriva održava prirodni obrazac čeprkanja i smanjuje dosadu, koja je kod ovako aktivne vrste čest okidač neželjenog ponašanja.

Zdravlje i životni vijek

Crvenočeli kakariki uz dobru njegu u zatočeništvu doživi otprilike 10 do 15 godina. Njega se smatra srednje zahtjevnom - vrsta nije među najlakšima za održavanje, ali ni među zahtjevnijim papigama, uz dovoljno prostora za kretanje i redovito obogaćivanje okoliša.

Budući da je riječ o izrazito aktivnoj vrsti, najveći rizik za dobrobit predstavlja upravo nedostatak kretanja i podražaja - dugotrajan boravak u premalom kavezu bez mogućnosti čeprkanja i letenja može dovesti do stresa, prekomjernog čupanja perja ili glasnijeg, ponavljajućeg oglašavanja.

Kome je crvenočeli kakariki prikladan

Crvenočeli kakariki prikladan je za početnike, ali prije svega za predane - dakle za one spremne na dosljednu dnevnu rutinu letenja, čeprkanja i izmjene obogaćivanja, a ne za posve pasivne vlasnike koji očekuju mirnu pticu u kutu sobe.

Zanimljivo je i podrijetlo vrste: na novozelandskom kopnu danas je iznimno rijedak zbog unesenih grabežljivaca poput štakora, lasica i mačaka, a njegove populacije opstaju uglavnom na otocima bez grabežljivaca. Ptice uzgojene u Europi potječu isključivo iz zatočeništva i nisu povezane s ugroženim divljim populacijama, pa njihov kućni uzgoj ne utječe na stanje vrste u prirodi.

Prednosti i mane