Šećerni gliser

O vrsti

Tko je šećerni gliser

Šećerni gliser (Petaurus breviceps) uopće nije glodavac nego sitan tobolčar iz porodice Petauridae, rođak klokana i koala, a ne vjeverice kojoj nalikuje. Dolazi iz kišnih šuma sjeverne i istočne Australije, Nove Gvineje i okolnih otoka, gdje obitava u šupljinama eukaliptusa. Genetička studija iz 2020. pokazala je da naziv „šećerni gliser" zapravo pokriva najmanje tri odvojene vrste; većina jedinki koje se danas drže kao kućni ljubimci diljem svijeta genetski odgovara srodnoj vrsti Petaurus notatus (Kreftov gliser), a ne uže definiranoj P. breviceps iz jugoistočne Australije. Kao mali arborealni sisavac aktivan noću, cijeli je životni ciklus prilagodio kretanju i hranjenju visoko među krošnjama, daleko od tla i predatora.

Izgled i kožna opna

Odrasla životinja teži 90 do 160 g, tijelo bez repa dugo je 16-21 cm, a rep je gotovo jednake dužine kao tijelo. Krzno je mekano, sivo-smeđe boje s tamnom prugom od njuške do sredine leđa, trbuh je svjetliji, gotovo krem. Između prednjih i stražnjih nogu razapeta je tanka kožna jedrilačka opna (patagij) koja se otvori pri skoku s grane i omogućuje klizanje između stabala i do 45 metara. Za usmjeravanje tijekom leta koristi dug, djelomično hvatljiv rep, a velike tamne oči prilagođene su noćnom vidu.

Društveni život u koloniji

U prirodi šećerni gliseri žive u društvenim skupinama do sedam odraslih životinja i njihovog potomstva, kojima dominira jedan mužjak. Komuniciraju glasanjem (uključujući upozoravajući zvuk sličan laveži malog psa), mirisom i dodirom. Upravo zbog te društvenosti životinja u zatočeništvu ne smije živjeti sama - istraživanja pokazuju da izolirani gliseri češće pokazuju stres, prekomjerno njegovanje, gubitak krzna pa i samoozljeđivanje, stoga stručnjaci preporučuju barem par ili manju skupinu.

Smještaj i temperatura

Za par glisera minimalna je veličina kaveza oko 60 x 90 x 90 cm, s razmakom šipki ne većim od 1,25 cm kako životinja ne bi pobjegla ili se ozlijedila. Unutrašnjost treba sadržavati drvenu kućicu ili vrećicu za spavanje, grane za penjanje i kotač s glatkom površinom. Termoneutralna zona, odnosno raspon u kojem životinja za održavanje tjelesne temperature troši najmanje energije, iznosi 27 do 31 °C; kratkotrajno gliseri podnose i 15 do 32 °C, ali ih treba udaljiti od propuha, klima uređaja i izravnog sunca. Budući da su izrazito noćno aktivni, svake večeri trebaju barem dva sata nadziranog kretanja izvan kaveza.

Prehrana

Šećerni gliseri su svejedi, no njihova prehrana treba oponašati prirodne slatke iscjetke drveća - otprilike polovicu obroka čini komercijalna zamjena za nektar, a drugu polovicu bjelančevine (kukci poput cvrčaka, obogaćeni kalcijem) i kvalitetna peletirana hrana. Svježe voće i povrće trebaju činiti manje od 10 % obroka jer sami po sebi ne pružaju dovoljno kalcija i bjelančevina. Neuravnotežen omjer kalcija i fosfora najčešći je uzrok metaboličke bolesti kostiju kod glisera u zatočeništvu, stoga je dodatak kalcija i vitamina D3 gotovo uvijek potreban.

Razmnožavanje i životni vijek

Gestacija traje samo 15-17 dana, a mladunče se rađa vrlo nerazvijeno i odmah se uvlači u majčinu trbušnu vreću gdje ostaje oko 60 dana. Slijedi razdoblje u gnijezdu, a samostalnost stječe s oko 110 dana starosti. Spolnu zrelost dosežu između 8. i 14. mjeseca života, a ženke su poliestrične pa se u zatočeništvu mogu razmnožavati više puta godišnje. U zatočeništvu uz odgovarajuću njegu šećerni gliseri obično dožive 10 do 15 godina, a najstarija zabilježena jedinka doživjela je gotovo 18 godina - znatno više nego u divljini, gdje rijetko prežive više od 9 godina.

Prikladnost i dozvole

Zbog zahtjevne prehrane, osjetljivosti na temperaturu i nužne potrebe za društvom vlastite vrste, šećerni gliseri nisu ljubimac za početnike niti za one koji traže nezahtjevnu životinju. Potreban je iskusan skrbnik, pristup veterinaru specijaliziranom za egzotične životinje i svakodnevna interakcija. Držanje egzotičnih vrsta često je uvjetovano dozvolom ili prijavom - prije nabave uvijek provjerite važeće propise kod nadležnih tijela u svojoj državi.

Prednosti i mane