O pasmini
Sijamska mačka pravi je arhetip 'pričljive' mačke: drevna pasmina s Tajlanda prepoznatljiva po upečatljivo plavim očima, kratkoj dlaci s obojenim vrškovima (point) i toliko društvenom naravi da je se često uspoređuje sa psom. Budući da je pasminu gotovo stoljeće oblikovalo natjecateljsko izlaganje, današnja rodovnička sijamka znatno se razlikuje od mačaka opisanih u starim tajlandskim rukopisima, a nekoliko njezinih najpoznatijih posebnosti - škiljenje, prelomljeni rep, sklonost određenoj bolesti jetre - proizlazi iz stvarne, dokumentirane genetike, a ne samo iz folklora.
Podrijetlo iz starog Sijama
Mačke s obojenim vrškovima koje odgovaraju opisu sijamske mačke pojavljuju se već u Tamra Maew, zbirci pjesama o mačkama iz kraljevstva Ayutthaya (1350. - 1767.), zbog čega ovaj tip spada među najbolje dokumentirane stare mačje loze na svijetu. Zapadni izvori spominju ih u okolici kraljevskog dvora u Bangkoku, još prije nego što su prve mačke krajem 19. stoljeća stigle u Veliku Britaniju i SAD - par je navodno 1878. poklonjen američkom predsjedniku Rutherfordu B. Hayesu. Američko udruženje CFA priznalo je sijamsku mačku 1906., među svojim osnivačkim pasminama, isprva samo u jednoj boji (seal point), a u sljedećim desetljećima dodane su plava, čokoladna i lila varijanta.
Tradicionalni i suvremeni tip
Od pedesetih godina 20. stoljeća natjecateljski uzgoj izložbenu je sijamsku mačku sve više usmjeravao prema krajnje vitkoj građi: dugom, cjevastom tijelu, uskoj klinastoj glavi i vrlo velikim ušima, kakve danas zahtijevaju standardi CFA i TICA. Okrugloglavije i zdepastije mačke, bliže izvornoj tajlandskoj populaciji, danas se uzgajaju odvojeno, često pod nazivom 'tajska mačka' (Thai, koju priznaju TICA i WCF), a neslužbeno ih se naziva i 'tradicionalnim' ili 'applehead' sijamkama. Nijedan tip nije sam po sebi 'ispravniji', no razlikuju se dovoljno da se između njih mogu razlikovati i očekivanja glede zdravlja i temperamenta, pa je vrijedno kod uzgajivača provjeriti o kojem se tipu radi.
Glasna i društvena mačka
Istraživanja osobnosti različitih pasmina mačaka pokazala su stvarne, nasljedne razlike u društvenosti i potrebi za kontaktom, a sijamska mačka u tome predstavlja krajnost: smatra se najglasnijom među uobičajenim pasminama, s vrlo širokim rasponom glasanja - od tihog cvrkutanja do glasnih, niskih zahtjeva koje mnogi vlasnici uspoređuju s plačem bebe. To nije samo marketinško pretjerivanje, nego odraz stvarnog uzgoja prema izrazito na čovjeka usmjerenom karakteru: sijamke u pravilu teško podnose ako su redovito duže vrijeme same, a često razviju snažnu vezanost uz jednog člana obitelji.
Škiljenje i prelomljeni rep
Obje su osobine kod ranih sijamskih linija bile česte, a ponekad čak i poželjne, i nisu tek folklor: ista mutacija zbog koje pasmina ima svijetlo tijelo s tamnijim 'vrškovima' oblik je na temperaturu osjetljivog djelomičnog albinizma. Istraživanja na sijamskim mačkama - posebice rad neuroznanstvenika Raya Guilleryja od šezdesetih godina nadalje - pokazala su da ta mutacija remeti i razvoj vidnih živaca, zbog čega se mnoge sijamke rađaju sa škiljenjem (strabizmom) dok mozak to pokušava kompenzirati. Prelomljeni rep bila je zasebna, vjerojatno koštana osobina koja je putovala uz iste stare loze. Desetljeća ciljanog uzgoja protiv obje mane znatno su ih smanjila kod rodovničkih izložbenih mačaka, iako se povremeno još uvijek pojave.
Zdravstveni rizici pasmine
Sijamske i srodne orijentalske mačke imaju dokumentiran povećan rizik od nasljedne (AA) amiloidoze, obiteljske bolesti kod koje se abnormalni proteini nakupljaju u jetri i štitnjači; bolest se obično pojavi između 1. i 5. godine života, a teško oboljele mačke mogu iznenada uginuti zbog pucanja jetre. Jedno britansko istraživanje otkrilo je bolest kod više od 6 % pregledanih sijamskih mačaka, u odnosu na otprilike 1 % kod mačaka općenito, iako genetski test za otkrivanje prenositelja prije pojave simptoma još ne postoji. Odvojeno od toga, mutacija u genu CEP290 uzrokuje recesivni, kasni oblik progresivne atrofije mrežnice; u sijamskim linijama učestalost te mutacije razmjerno je visoka (prema starijim istraživanjima barem jednu kopiju nosi otprilike svaka treća testirana mačka), a dostupan je DNK test kojim je uzgajivači mogu isključivati.
Svakodnevna njega
Kratka, fina dlaka treba tek povremeno češljanje i razmjerno malo linja, zbog čega je njega dlake jedan od najlakših dijelova života sa sijamskom mačkom. Više truda traži upravo ono zbog čega je najviše volimo: riječ je o vrlo energičnoj i bistroj pasmini koja se bez površina za penjanje, igračaka za rješavanje problema ili redovite igre brzo dosadi, a nedovoljno zaposlena sijamka može postati destruktivna ili pretjerano glasna. Budući da je tijelo prirodno vitko, preporučuje se i pažljivo odmjeravati obroke, jer se povećanje težine na vitkoj građi pasmine brzo primijeti.
Je li sijamka prava za vas
Sijamske mačke uglavnom se dobro slažu s djecom i drugim društvenim kućnim ljubimcima ako je upoznavanje bilo postupno i strpljivo, a njihova prilagodljiva, na ljude usmjerena narav znači da mnoge dobro uspijevaju i u stanu, uz dovoljno pažnje i vertikalnog prostora za penjanje. Ono zbog čega nije najočitiji izbor za početnike nije dlaka ni veličina, nego upravo količina društva i mentalne stimulacije koju očekuje: sijamska mačka prepuštena sama sebi tijekom dugih radnih dana u tihom kućanstvu vjerojatno će biti frustrirana - i vrlo glasna.
Temperament
glasna, društvena, bistra, privržena, zahtjevna
Komu je namijenjena
Vlasnike koji su često kod kuće i vole pričljivu mačku
Životni prostor
Stan ili kuća s igračkama i prostorom za penjanje
Njega
Tjedno češljanje, dnevna igra, kontrola obroka i redoviti pregledi jetre i očiju
Prednosti i mane
Prednosti pasmine
izrazito se veže uz vlasnika, dlaka gotovo ne treba njegu, vrlo je bistra i brzo uči trikove
Na što paziti
vrlo je glasna i traži gotovo neprestanu pažnju, teško podnosi duže razdoblje samoće, nosi realan rizik od nasljedne amiloidoze i drugih genetskih bolesti
Napomene
Gen za obojene vrškove kod sijamske mačke nije oblikovao samo dlaku: istraživanja škiljavih sijamskih mačaka u šezdesetima pomogla su znanstvenicima prvi put otkriti kako geni povezani s albinizmom mogu pogrešno usmjeriti vidne živčane putove u mozgu, a spoznaja je kasnije pomogla i u razumijevanju albinizma kod ljudi.