Sibirska mačka (Siberian)

O pasmini

Sibirska mačka izvorna je ruska šumska mačka: pasmina koja se stoljećima prirodno oblikovala u sibirskim zimama, mnogo prije nego što je itko zapisao njezin standard. Danas je najpoznatija po glasu hipoalergene mačke, no stvarnost je složenija – neki pojedinačni primjerci doista proizvode manje alergena Fel d 1 od prosjeka, ali nijedan ga ne proizvodi posve nimalo, a dokazi su još uvijek preliminarni. Ispod marketinškog sloja krije se čvrsta, gustodlaka i atletska mačka s doista drevnom poviješću radne mačke i modernim izložbenim rodoslovljem koje seže tek u osamdesete godine 20. stoljeća.

Drevna ruska prirodna pasmina

Mačke slične sibirskoj pojavljuju se u ruskom narodnom predanju i seoskom životu stoljećima, vjerojatno kao potomci šumskih mačaka koje su na ruskim seljačkim gospodarstvima, u samostanima i žitnicama prirodno obavljale posao lova na glodavce. Pisani izvori sežu dalje nego kod većine "prirodnih pasmina": njemačko prirodoslovno djelo iz 1863. opisalo je dugodlaku "tobolsku mačku" iz Sibira, a do 1890-ih engleski pionir mačjih izložbi Harrison Weir pisao je o "ruskoj dugodlakoj mački" izloženoj u Britaniji. Kroz veći dio te povijesti mačka je bila jednostavno seoska i kućna životinja, oblikovana klimom i prirodnom selekcijom, a ne ičijim uzgojnim programom.

Od seoske mačke do izložbene pasmine

Preobrazba sibirske mačke u dokumentiranu izložbenu pasminu dogodila se razmjerno nedavno. Mačji klub Kotofej u Sankt Peterburgu objavio je 1987. jedan od prvih pisanih standarda pasmine, iste godine kad se mačka pojavila na prvoj službenoj izložbi mačaka u SSSR-u. Godine 1990. Sovjetska felinološka federacija potvrdila je standard i registrirala oznaku pasmine "SIB"; iste su godine prve sibirske mačke izvezene u SAD. Svjetska mačja federacija (WCF) priznala je pasminu međunarodno 1991., TICA ju je 1992. uvrstila u program novih pasmina te joj 1996. dodijelila prvenstveni status, a CFA ju je 2000. prihvatila u registar te joj 2007. dodijelila prvenstveni status. Do sredine 2000-ih pasminu su priznale sve veće udruge – što znači da je izložbena pasmina kao takva stara tek tridesetak godina, iako je sama mačka stara stoljećima.

Tvrdnja o hipoalergenosti pod povećalom

Sibirske se mačke agresivno oglašavaju kao "hipoalergena mačka", a iza te tvrdnje doista postoji stvarni signal, no on je znatno slabiji nego što marketing sugerira. Manje neprofitno istraživanje nekoliko stotina sibirskih mačaka (Siberian Research Inc., u suradnji sa sveučilištem UC Davis) pokazalo je veliku raspršenost u lučenju alergena Fel d 1 – otprilike polovica testiranih mačaka proizvodila je manje od mačjeg prosjeka, no manje od jedne petine dosegnulo je doista nisku razinu, a svaka je pojedina mačka ipak proizvodila određenu količinu alergena. Genetska studija iz 2017. koja je sekvencirala gene za Fel d 1 kod sibirskih mačaka pronašla je stvarne mutacije koje se razlikuju od nesibirskih mačaka, uključujući jednu mačku kod koje su se mutacije podudarale s neobično niskom izmjerenom razinom Fel d 1 u slini – no istraživanje je obuhvatilo samo četiri sibirske mačke, a sami su autori pozvali na opsežnije studije prije nego što se bilo koja mutacija proglasi pouzdanim pokazateljem. Ukratko: individualne razlike među mačkama stvarne su i neke sibirske mačke vjerojatno doista proizvode manje alergena, no dokaza da je riječ o stalnoj i predvidljivoj osobini cijele pasmine nema – alergičari bi se prije odluke svakako trebali susresti s konkretnom mačkom.

Građena za sibirske zime

Najprepoznatljivije tjelesno obilježje sibirske mačke pravo je trostruko krzno – gusta podlaga, srednji izolacijski sloj dlaka (awn) te vanjski sloj dugih, vodoodbojnih pokrovnih dlaka – koje se u potpunosti oblikovalo prirodnom selekcijom u klimi u kojoj slabo izolirana mačka jednostavno nije preživljavala. Standardi pasmine, primjerice kod CFA-a, opisuju rezultat kao krzno koje je vrlo teško posve smočiti, s bogatijom ovratnom grivom i "hlačicama" zimi te znatno kraćim i rjeđim ljetnim krznom, koje se dva puta godišnje mijenja u razmjerno kratkim, intenzivnim mijenjanjima dlake od otprilike deset dana. Unatoč gustoći, za ovo se krzno često navodi da se manje filca nego kod drugih dugodlakih pasmina, pa tijekom većeg dijela godine dostaje temeljito tjedno češljanje, a svakodnevna pažnja potrebna je samo tijekom sezonskog mijenjanja dlake.

Atletična, društvena, gotovo poput psa

Sibirske se mačke dosljedno opisuju kao inteligentne, samouvjerene i vrlo vezane uz ljude, a često ih se uspoređuje sa psima zbog toga koliko vjerno prate svoje vlasnike i koliko brzo uče trikove ili hodanje na povodcu. Snažni su skakači i prirodni atleti – stražnje su im noge dovoljno jake da bez problema preskoče visok namještaj – a jedna opsežna veterinarska studija pobola utvrdila je da sibirske mačke imaju najveći rizik od ozljeda među svim proučavanim pasminama, što se pripisuje upravo toj atletičnosti, dok je ukupno opterećenje bolestima kod njih inače nisko. Većina izvora o pasmini opisuje ih kao nježne prema djeci i sklone brzom prihvaćanju drugih mačaka i pasa, a komuniciraju više tihim cvrkutanjem i predenjem nego stalnim oglašavanjem. Ta kombinacija samopouzdanja i energije znači da im najbolje odgovara dovoljno vertikalnog prostora i interaktivne igre kako bi potrošile energiju.

Glas o izdržljivosti i stvarna ograničenja

Glas sibirske mačke kao neobično izdržljive pasmine ima stvarnu genetsku podlogu: istraživanje mačje genetike iz 2008. pokazalo je da sibirske mačke imaju najveću heterozigotnost (gensku raznolikost) od svih mjerenih izložbenih pasmina, blisku onoj kod mješanih mačaka, što je općenito povezano s manje nasljednih poremećaja. No "izdržljivo" ne znači "bez rizika". Hipertrofična kardiomiopatija (HCM), inače najčešća srčana bolest kod mačaka općenito, kod sibirskih je mačaka zabilježena dovoljno često da je veterinarski pregledi navode kao bolest koja je kod ove pasmine vjerojatno nasljedna – no za razliku od maine coona ili ragdolla, kod sibirskih mačaka unatoč posvećenim genetskim istraživanjima nije identificirana pojedinačna uzročna mutacija, pa ne postoji jednostavan DNK test kojim bi se isključila, a praktična zaštita je redoviti ultrazvučni pregled srca. Uzgajivači također paze na policističnu bolest bubrega, rizik koji u linije sibirskih mačaka može ući križanjem sa srodnom pasminom obojenih vrhova neva masquerade. Ništa od ovoga ne čini sibirsku mačku nezdravom pasminom, no znači da je odabir uzgajivača koji provjerava srce i bubrege važniji od općeg glasa o izdržljivosti pasmine.

Prednosti i mane