Manška mačka

O pasmini

Manška mačka, međunarodno poznata kao Manx, jedna je od najprepoznatljivijih pasmina na svijetu – prije svega zbog svoje karakteristične bezreposti. Zaobljena silueta, koju često uspoređuju s "kuglom za kuglanje prekrivenom krznom", proizlazi iz stražnjih nogu koje su znatno duže od prednjih, zbog čega se mačka kreće poskakujućim, gotovo zečjim hodom. Iza te neobične vanjštine krije se, međutim, mnogo više od kurioziteta: gen koji uzrokuje bezrepost jedan je od najbolje dokumentiranih primjera smrtonosne genetike kod domaćih mačaka, stoga je poznavanje pozadine pasmine ključno za svakog budućeg vlasnika.

Podrijetlo na Otoku Manu

Pasmina potječe s Otoka Mana u Irskom moru, gdje je prema izvorima Cat Fanciers' Association (CFA) poznata najmanje 200 do 300 godina, a prvi zapisi datiraju iz 1810. godine. Zbog geografske izoliranosti otoka prirodno nastala mutacija koja uzrokuje kratak ili odsutan rep mogla se širiti lokalnom populacijom kratkodlakih mačaka bez razrjeđivanja genetskim materijalom mačaka s kopna. Manška mačka bila je među prvim izloženim pasminskim mačkama – prvi put 1885. na izložbi u Londonu – i jedna je od osnivačkih pasmina kada je CFA 1906. započela službenu registraciju mačaka.

Legenda i istina o izgubljenom repu

O podrijetlu bezreposti kruži nekoliko narodnih priča, a najpoznatija je ona o Noinoj arci – da se manška mačka na brod popela posljednja te joj je rep odsjekla vrata koja su se zatvarala. CFA na svojoj službenoj stranici tu priču izričito naziva "šarmantnom pričom" (legendom), a ne činjenicom, te objašnjava da je mnogo vjerojatnije da je bezrepost posljedica prirodne mutacije nastale unutar autohtone populacije kratkodlakih mačaka na otoku, koja se potom proširila dalje. Slične legende bezrepost povezuju i s Vikinzima ili križanjem sa zecom, no u svim je slučajevima riječ o folkloru, ne o znanosti.

Genetika bezreposti – dominantan i smrtonosan gen

Bezrepost kod manške mačke uzrokuje autosomno dominantan gen, uobičajeno označen velikim slovom M. Svaka živa manška mačka heterozigotna je (Mm) – nosi jednu kopiju mutiranog gena i jednu uobičajenu kopiju. Kada mačka naslijedi dvije kopije mutacije (MM), do čega može doći pri parenju dviju bezrepih mačaka, zametak takve kombinacije ne preživljava i propada već u ranoj fazi graviditeta – gen je, dakle, u homozigotnom obliku smrtonosan. Tu činjenicu, među ostalima, navodi britanska znanstvena organizacija za dobrobit životinja UFAW (Science for Animal Welfare), a upravo je to razlog zašto odgovorni uzgajivači nikada ne pare dvije potpuno bezrepe jedinke međusobno.

Manxov sindrom

Isti gen koji skraćuje ili uklanja rep može utjecati i na razvoj donjeg dijela kralježnice i leđne moždine – taj sklop problema veterinari nazivaju sakrokaudalnom disgenezom, dok ga vlasnici poznaju pod nazivom Manxov sindrom. Kod pogođenih mačaka mogu se javiti nepravilnosti slične spini bifidi, koje se očituju kao slabost stražnjih nogu i poskakujući hod, gubitak osjeta u stražnjim nogama i području repa, poteškoće sa zadržavanjem mokraće i stolice te učestale infekcije mokraćnih puteva ili zatvor, a u težim slučajevima i paraliza. Prema podacima organizacije UFAW, u jednom je istraživanju bilo pogođeno oko 16 % mladunčadi, pri čemu su sve pogođene jedinke bile potpuno bezrepe (rumpy). Lijeka za Manxov sindrom nema, stoga je zbrinjavanje usmjereno na higijenu, po potrebi pražnjenje mjehura i prilagodbe okoline; blaži slučajevi mogu živjeti dugo i kvalitetno, dok teži zahtijevaju intenzivnu njegu ili eutanaziju.

Od rumpyja do longyja – raznolikost repova

Budući da se mutacija izražava u različitom stupnju, kod manške mačke razlikujemo četiri osnovne kategorije repa: rumpy (potpuno bez repa, često s malom udubinom), rumpy riser (s malom izbočinom jednog ili dva srasla kralješka), stumpy (kratak, često zakrivljen dio repa) i longy (gotovo ili potpuno normalne duljine). Prema CFA standardu, na izložbama mogu natjecati samo potpuno bezrepe mačke, odnosno one s minimalnim uzdignućem kosti (rumpy riser). Zbog duljih i snažnijih stražnjih nogu u odnosu na prednje, mačka ima prepoznatljivo zaobljeno tijelo s bokovima podignutima iznad ramena, što joj daje karakterističan, blago poskakujući, zecu sličan hod.

Kratkodlaka i dugodlaka varijanta

Manška mačka postoji u kratkodlakoj i dugodlakoj varijanti, pri čemu se dugodlaku često naziva i cymric (osobito u sjevernoameričkim udruženjima poput CFA-a, gdje se dugodlaka smatra samo varijantom duljine dlake unutar iste pasmine, a ne zasebnom pasminom). Obje varijante imaju gustu podlaku i vodootporniji vanjski sloj dlake, a mladunčad različite duljine dlake mogu se roditi u istom leglu. Njega dlake umjereno je zahtjevna – tjedno češljanje obično je dovoljno, uz nešto češće tijekom intenzivnijeg linjanja.

Temperament, obitelj i svakodnevna njega

Manške mačke smatraju se igrivima, znatiželjnima i inteligentnima, a često ih opisuju kao "pseće" odane – rado prate vlasnika po kući, uče donositi predmete i dobro se vežu uz sve članove obitelji. Prijateljski su nastrojene prema djeci i u pravilu se dobro slažu s drugim kućnim ljubimcima, stoga su prikladne za obitelji i život u stanu, uz dovoljno prilike za igru i penjanje. No zbog genetske složenosti pasmine i mogućnosti Manxovog sindroma nisu najbolji izbor za potpuno neiskusne vlasnike – tko razmišlja o manškoj mački, trebao bi odabrati provjerenog uzgajivača koji ne pari dvije potpuno bezrepe mačke te biti spreman na redovite veterinarske preglede tijekom cijelog života životinje.

Prednosti i mane