O pasmini
Maine coon je najveća pasmina domaće mačke i jedna od rijetkih s istinski američkim korijenima – nastala je u američkoj saveznoj državi Maine, po kojoj je dobila ime. Unatoč impresivnoj tjelesnoj težini, koja kod odraslih mužjaka često prelazi 9 kg, riječ je o iznimno prijateljskoj, strpljivoj i društvenoj životinji koju uzgajivači često uspoređuju s psima po ponašanju. Pasminu je 1976. službeno priznala američka udruga CFA, a danas je jedna od najpopularnijih na svijetu.
Legenda o rakunu i prava priča
Narodno vjerovanje dugo je tvrdilo da je maine coon nastao križanjem domaće mačke s rakunom ili čak risom – otuda navodno i ime 'coon' te karakterističan busen na repu. Riječ je o biološki nemogućoj priči jer se mačke ne mogu razmnožavati sa životinjama iz drugih rodova. Vjerojatnije objašnjenje jest da su se kratkodlake mačke naseljenika u Maineu tijekom vremena prirodno križale s dugodlakim mačkama koje su trgovačkim brodovima stigle iz Europe. Oštra zima Nove Engleske prirodnom je selekcijom zadržala samo najotpornije, krupne i dobro obložene jedinke – tako je nastala pasmina kakvu poznajemo danas.
Od farmske mačke do izložbene zvijezde
Maine coon nije bio salonska mačka, nego radna životinja na farmama Nove Engleske, gdje je lovio glodavce i preživljavao oštre zime. Prvi zapisi o pasmini datiraju iz sredine 19. stoljeća, a farmeri su je od 1860-ih izlagali na lokalnim sajmovima poput onog u Skowheganu. Godine 1895. smeđe prugasta mačka po imenu Cosey pobijedila je na prvoj velikoj izložbi mačaka u New Yorku. Početkom 20. stoljeća pasmina je zbog popularnosti perzijskih mačaka gotovo nestala – CFA ju je 1959. čak proglasila izumrlom – no ustrajni su je ljubitelji sačuvali, a 1976. dosegnula je puni prvakinjski status.
Tijelo stvoreno za hladnoću
Osobine maine coona nisu samo estetske – nekoć su bile ključne za preživljavanje u snijegu. Poludugačka, na dodir gruba dlaka ima vodoodbojni vanjski sloj i gustu donju dlaku koja štiti od hladnoće i vlage, dulja je na trbuhu i vratu, a kraća na leđima kako se ne bi zapletala u grmlje. Velike okrugle šape s gustim busenima dlake među prstima djeluju poput prirodnih krplji i sprječavaju propadanje u snijeg, a dugačak, čupav rep mačka omota oko tijela poput šala. I busenovi dlake na ušima pomažu u izolaciji od vjetra.
Div koji raste polako
Maine coon je službeno najveća pasmina domaće mačke – odrasli mužjaci često teže od 5,5 do 10 kg, a pojedini primjerci ušli su i u svjetske rekorde po duljini tijela. Za razliku od većine mačjih pasmina koje tjelesnu zrelost dosežu unutar godine dana, maine coon prema podacima CFA-e raste do treće godine, dok prema nekim izvorima mišićna masa i tjelesna težina rastu sve do četvrte ili pete godine života. Vlasnici bi to sporo sazrijevanje trebali uzeti u obzir pri prehrani i očekivanjima o veličini mladunčeta.
Dvije dobro istražene nasljedne bolesti
Kod maine coona su dokumentirane dvije pasminski specifične genetske bolesti za koje postoje pouzdani DNK testovi. Hipertrofična kardiomiopatija (HCM) kod ove je pasmine povezana s mutacijom A31P u genu MYBPC3; homozigotni nositelji imaju znatno veći rizik od teškog oblika bolesti već u prvim godinama života, dok je kod heterozigota rizik manji, no ne i isključen – mutacija također nije jedini uzrok HCM-a u pasmine. Spinalna mišićna atrofija (SMA) posljedica je delecije dijela gena LIX1 i nasljeđuje se recesivno; oboljeli mladunci između trećeg i četvrtog mjeseca života razvijaju slabost stražnjih nogu, no bolest nije bolna i ne skraćuje životni vijek. Odgovorni uzgajivači testiraju roditeljske životinje na obje mutacije.
Njega bogate dlake
Iako maine coon u svakodnevnom životu vrijedi za razmjerno nezahtjevnu mačku, njegova duga dlaka traži redovitu pažnju – uzgajivači i veterinari preporučuju češljanje barem dva do tri puta tjedno kako bi se spriječilo zapetljavanje i stvaranje čvorova, osobito na trbuhu i iza ušiju. Dlaka nije toliko gusta kao kod perzijske mačke pa njega nije toliko zahtjevna, no zbog veličine i duljine dlake ipak je važnija nego kod kratkodlakih pasmina.
Nježni div u obiteljskom domu
Maine coon poznat je po mirnoj, strpljivoj i društvenoj naravi zbog koje se smatra jednom od pasmina najprikladnijih za obitelji. Dobro podnosi druženje s djecom te se u pravilu bez problema navikne na druge mačke pa i pse. Nije pretjerano glasan, ali voli 'cvrkutati' i trilirati umjesto klasičnog mijaukanja. Zbog veličine i društvenosti treba dovoljno prostora za kretanje i igru, no snalazi se i u stanu ako ima police za penjanje i dovoljno pažnje vlasnika.
Temperament
prijateljski, strpljiv, društven, razigran, prilagodljiv
Komu je namijenjena
Obitelji, ljubitelje krupnih i društvenih mačaka
Životni prostor
Prilagodljiv, no treba prostor za penjanje i igru
Njega
Redovito češljanje dlake, gensko testiranje na HCM i SMA pri uzgoju
Prednosti i mane
Prednosti pasmine
iznimno prijateljska i društvena narav slična pseće, impresivna veličina i građa s bogatom, vodoodbojnom dlakom, laka prilagodba djeci i drugim kućnim ljubimcima
Na što paziti
zahtjevna redovita njega duge dlake uz višekratno tjedno češljanje, sporo sazrijevanje do pune veličine koje traje i do pet godina, sklonost nasljednim bolestima HCM i SMA koje zahtijevaju gensko testiranje pri uzgoju
Napomene
Maine coon je sklon dvjema dobro dokumentiranim nasljednim bolestima: hipertrofičnoj kardiomiopatiji (HCM), povezanoj s mutacijom MYBPC3-A31P, i spinalnoj mišićnoj atrofiji (SMA), uzrokovanoj delecijom dijela gena LIX1. Za obje postoji pouzdan DNK test. Prisutnost mutacije ne znači nužno bolest – kod jedne kopije (heterozigoti) rizik je manji, kod dvije kopije (homozigoti) znatno veći – stoga je razumno od uzgajivača tražiti rezultate testiranja roditelja, a ne pretpostavljati da je pasmina ili posve zdrava ili nužno oboljela.
