O pasmini
Burmanska mačka mala je, no iznenađujuće teška mačka, građena više poput boksača nego balerine, obučena u kratku dlaku bogate jednobojne smeđe ('sable') ili neke druge boje. Posebna nije samo po građi: gotovo cijela pasmina potječe od jedne jedine mačke, a uz to nosi i nekoliko dobro dokumentiranih, pasminski specifičnih zdravstvenih posebnosti koje je vrijedno poznavati prije nego što je dovedete kući.
Jedna jedina pramajka pasmine
Godine 1930. psihijatar dr. Joseph Thompson doveo je iz Burme (danas Mjanmar) u San Francisco malu smeđu mačku po imenu Wong Mau. Mnogi su mislili da je riječ samo o tamnije obojenoj sijamskoj mački, no Thompson je uz pomoć uzgajivačica Virginije Cobb i Billie Gerst te genetičara dr. Clydea Keelera tu tvrdnju provjerio planiranim parenjima. Križanjem Wong Mau sa sijamskim mačkom seal point, a zatim povratnim parenjem njezinih smeđih potomaka, nastala je mačka koja je jednobojnu smeđu boju prenosila dalje - burmanska mačka. Američka udruga CFA registrirala je novu pasminu 1936. godine. Britanski uzgajivači uvezli su vlastite temeljne mačke od 1949. godine te 1952. dobili priznanje Governing Council of the Cat Fancy, a s vremenom su razvili i vlastiti, vitkiji standard. Svaka burmanska mačka danas, u bilo kojoj zemlji, i dalje potječe od Wong Mau i šačice sijamskih mačaka s kojima je bila križana.
Društvenost na prvom mjestu
Burmanske mačke usamljenost doživljavaju gotovo kao grešku. Prate vlasnike po kući, dočekuju posjetitelje na vratima, a zbog odanosti i sposobnosti učenja često ih opisuju kao 'pseće'; mnoge nauče aportirati ili hodati na povodcu. Neobično su glasne i fizički odane te traže blizinu i dodir s ljudima umjesto samostalnosti. Ta društvenost stvarna je osobina pasmine, a ne samo pretjerivanje ljubitelja mačaka, pa burmanke u pravilu teško podnose duge sate same; mnogi vlasnici zato u kuću dovedu još jednu mačku ili psa upravo zbog društva.
Tradicionalni i suvremeni tip
Kako se pasmina tijekom 20. stoljeća širila SAD-om, uzgajivači su sve više favorizirali izrazito okruglu glavu 'suvremenog' tipa, različitu od umjerenijeg 'tradicionalnog' tipa, bližeg izvornom britanskom odnosno europskom izgledu. Suvremeni izgled postao je posebno popularan na američkim izložbama od 1970-ih nadalje. Ta estetska preferencija imala je, međutim, i genetsku cijenu, opisanu u sljedećem poglavlju.
Deformacija oblika glave iza te podjele
Uzgoj prema okrugloj glavi suvremenog tipa koncentrirao je varijantu gena ALX1, koji upravlja razvojem lica. Mačke s jednom kopijom jednostavno su izraženije kratkoglave, a one koje je naslijede od oba roditelja razvijaju tešku, neizlječivu deformaciju lubanje - ponekad nazvanu deformacijom glave burmanskih mačaka -, pri kojoj je gornja čeljust udvostručena, a lubanja se ne zatvara potpuno. Zahvaćeni mladunci ne mogu preživjeti i moraju se uspavati. Riječ je o stvarnom, dokumentiranom problemu dobrobiti kod nekih linija suvremenog tipa, po duhu sličnom problemima spljoštenog lica kod drugih pasmina, no kad se pojavi, znatno težem. Ujedno je i izbježiva: DNK test otkriva nositelje, a ozbiljni uzgajivači danas ga koriste kako bi izbjegli parenje dvaju nositelja, pa mladunci testiranih roditelja nisu izloženi riziku.
Nasljedna mišićna bolest
Kod nekih burmanskih mačaka javlja se i druga, posve odvojena nasljedna bolest: hipokalemijska periodička paraliza, uzrokovana recesivnom mutacijom gena WNK4. Kod zahvaćene mladunčadi, obično u dobi između dva i šest mjeseci, javlja se povremena mišićna slabost, često uz spuštenu glavu i vrat te istaknute lopatice; znakovi se obično povlače uz nadoknadu kalija. Kao i kod deformacije glave, jednostavan DNK test razlikuje nositelje, oboljele i zdrave mačke, što uzgajivačima omogućuje da izbjegnu leženje zahvaćenih legala.
Povećan rizik od dijabetesa
Burmanske mačke također su prekomjerno zastupljene među mačkama s dijabetesom; istraživanja procjenjuju rizik višestruko većim nego kod mješanaca, a bolest se najčešće javlja nakon osme godine života. Sklonost je najizraženija kod linija iz Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda, a znatno slabija kod američkih linija, što je vjerojatno posljedica desetljeća ograničenog križanja između tih populacija. Genetskog testa zasad nema, pa je održavanje zdrave tjelesne težine tijekom cijelog života najpraktičnija mjera opreza.
Svakodnevna njega
U svakodnevnom životu burmanska je mačka nezahtjevna: kratka, sjajna dlaka traži samo povremeno češljanje i relativno malo linja. Pravo ulaganje jest vrijeme i pažnja, a ne njega dlake - ovo nije mačka prikladna za cjelodnevnu samoću. S obzirom na uzak genetski temelj pasmine i dokumentirane zdravstvene sklonosti, sasvim je razumno, i sve uobičajenije, od uzgajivača tražiti rezultate DNK testova na hipokalemiju i, gdje je relevantno, na deformaciju glave.
Temperament
privržena, društvena, igriva, glasna, vezana uz ljude
Komu je namijenjena
za ljude koji su često kod kuće i žele društvenu mačku
Životni prostor
Prikladna za stanove, no ne voli biti dulje vrijeme sama
Njega
Tjedno češljanje; pratite težinu zbog sklonosti dijabetesu unutar pasmine
Prednosti i mane
Prednosti pasmine
snažno se veže uz svoje ljude i prati ih po kući, igriva je i dovoljno bistra da nauči aportiranje i druge igre, ima kratku dlaku koja zahtijeva minimalno održavanje
Na što paziti
teško podnosi dugotrajnu samoću i može postati tjeskobna ili destruktivna, sklona je dijabetesu, a kod nekih linija i hipokalemijskoj periodičkoj paralizi, potječe od neobično uskog genetskog temelja zbog čega je genetsko testiranje posebno važno
Napomene
Burmanske mačke mogu nositi recesivnu mutaciju gena WNK4 koja uzrokuje hipokalemijsku periodičku paralizu (povremena mišićna slabost, obično kod mladunčadi u dobi od 2 do 6 mjeseci); nositelje je moguće otkriti DNK testom. Pasmina ima i dobro dokumentiran, višestruko povećan rizik od dijabetesa u odnosu na opću mačju populaciju, osobito kod linija iz Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda, pa je tijekom cijelog života preporučljivo pratiti tjelesnu težinu i razinu glukoze.
