Birma

O pasmini

Birma, poznata i pod francuski izvedenim imenom Birman, jedna je od najprepoznatljivijih pasmina mačaka – srednje do velika, polu-dugodlaka mačka safirno plavih očiju i karakterističnih bijelih "rukavica" na sve četiri šape. Ime pasmine potječe od francuske riječi Birmanie za Burmu (danas Mjanmar), odakle navodno potječu njezini najraniji preci, iako je pasmina u obliku kakav poznajemo danas zapravo nastala u Francuskoj 1920-ih godina. Birma se smatra jednom od najuravnoteženijih mačjih pasmina: društvena je i vezana uz ljude, no bez pretjerane hiperaktivnosti, zbog čega je omiljena obiteljska mačka širom svijeta.

Ne miješajte je s burmanskom mačkom

Ime "Birma" često izaziva zabunu s burmanskom mačkom (engleski Burmese) – riječ je o dvije potpuno odvojene pasmine koje povezuje samo slično zvučno ime, jer obje podrijetlo pripisuju području nekadašnje Burme (Mjanmar). Izgled je posve drugačiji: Birma je polu-dugodlaka pointirana mačka s bijelim "rukavicama", dok je burmanska mačka kratkodlaka i jednobojna, bez bijelih šapa ili pointiranog uzorka. Različita je i povijest razvoja pasmina – Birma se razvila u Francuskoj, a burmanska mačka u SAD-u i Velikoj Britaniji, od mačke po imenu Wong Mau. Ako pri traženju informacija naiđete na oba imena, izgled odmah riješi dvojbu: bijele šapice znače Birmu.

Legenda o mačku Sinhu

Podrijetlo pasmine prati popularna, no nepotvrđena legenda. Priča o hramu u Burmi posvećenom zlatnoj božici sa safirnim očima, u kojem je uz starog svećenika navodno živio bijeli hramski mačak Sinh. Kad su hram napali pljačkaši i smrtno ranili svećenika, Sinh je navodno skočio na njega i okrenuo se prema kipu božice – u tom se trenutku mačja dlaka navodno obojila zlatno, oči su postale safirno plave, a šape su ondje gdje su dodirivale svećenikovu bijelu kosu ostale bijele. Priča je dio bogate folklore pasmine i mnogi je klubovi uzgajivača i danas navode kao dražestan pozadinski mit, no riječ je isključivo o legendi bez ikakvih povijesnih dokaza.

Dokumentirana povijest: od Burme do Francuske

Za razliku od legende, stvarni razvoj pasmine razmjerno je dobro dokumentiran, iako se ni ovdje izvori (CFA, LOOF) ne slažu posve oko detalja. Oko 1919./1920. par mačaka navodno je dovezen u Francusku iz Burme; mužjak je uginuo tijekom putovanja, a skotna ženka (izvori je najčešće nazivaju Sita) u Francuskoj se okotila, među mladima i mačkom koju francuski izvori najčešće nazivaju Poupée de Madalpour. Iz te loze, križane ponajprije sa sijamskim i perzijskim mačkama bijelih šapa, francuski su uzgajivači tijekom 1920-ih postupno oblikovali pasminu kakvu poznajemo danas. Prva poznata izložbena mačka te vrste, Manou de Madalpour, predstavljena je 1926. u Parizu, a francusko rodovničko udruženje LOOF pasminu je službeno priznalo 1925. U SAD Birma je stigla 1959., a CFA ju je za registraciju prihvatio 1967.

Gotovo izumiranje nakon Drugog svjetskog rata

Drugi svjetski rat pasminu je gotovo uništio – nestašica hrane i prilike u okupiranoj Europi doveli su do toga da je nakon rata u Francuskoj ostala tek šačica čistokrvnih Birmi, prema nekim izvorima samo jedan rasplodni par (mačka Xenia de Kaabaa i mačak Orloff). Kako bi spasili pasminu od izumiranja, uzgajivači su krajem 1940-ih i početkom 1950-ih morali pribjeći međupasminskom križanju, ponajprije s perzijskim i sijamskim mačkama, a potom su kroz nekoliko generacija unatrag selekcionirali prepoznatljiv izgled Birme. Do početka 1950-ih ponovno su dobivena legla čistih Birmi. To populacijsko usko grlo važan je i dokumentiran dio genetske povijesti pasmine, a ne legenda.

Izgled i znamenite bijele "rukavice"

Birma je polu-dugodlaka, srednje do velika mačka snažne kosti, širokog okruglog lica, rimskog nosa i duboko plavih, gotovo okruglih očiju. Dlaka je svilenkasta i, za razliku od perzijske mačke, ne uplete se u čvorove, što olakšava njegu. Najprepoznatljivije obilježje jesu bijele "rukavice" na prednjim šapama i "čipke" na stražnjima – oštar kontrast između bijelih šapa i tamnije pointirane boje ostatka tijela. Genetska pozadina tog uzorka razmjerno je dobro istražena: laboratorij za veterinarsku genetiku Sveučilišta UC Davis povezao je uzorak bijelih šapa kod Birme s varijantom gena KIT, koja se nasljeđuje autosomno recesivno – mačka mora naslijediti dvije kopije varijante (po jednu od svakog roditelja) da bi razvila karakteristične bijele šape, zbog čega je ta varijanta kod pasmine Birma praktički fiksirana.

Narav i ponašanje

Birma važi za jednu od najuravnoteženijih mačjih pasmina po temperamentu – nije tako živahna i glasna kao sijamska mačka, ali ni tako mirna i suzdržana kao perzijska. Društvena je, vezana uz obitelj, prijateljski nastrojena prema djeci i u pravilu dobro podnosi druge kućne ljubimce, uključujući pse, uz postupno upoznavanje. Oglašava se rijetko i tiho, radije prati obitelj po stanu nego što glasno traži pozornost. Kako slabo podnosi dugotrajnu samoću, nije idealan izbor za kućanstva u kojima bi cijeli dan bila sama.

Zdravlje i njega

Birma se općenito smatra zdravom pasminom dugog očekivanog životnog vijeka, no kao i kod mnogih čistokrvnih mačaka, postoji povećan rizik od hipertrofične kardiomiopatije (HCM) – najčešće srčane bolesti mačaka uopće. Studija britanskog Royal Veterinary Collegea (financirana putem Winn/EveryCat Health Foundation), koja je pregledima srca (ultrazvuk) obuhvatila 162 Birme, kod otprilike 7 % pregledanih mačaka potvrdila je HCM, a ukupno kod oko 10 % neki oblik kardiomiopatije (uz HCM i rjeđe restriktivni te aritmogeni oblik). Najviše su bili pogođeni stariji mužjaci (medijan dobi pri dijagnozi 8,4 godine, 82 % oboljelih mužjaka). Za sada ne postoji potvrđen genetski test specifičan za HCM kod Birme, stoga se redoviti veterinarski pregled srca preporučuje, osobito kod rasplodnih životinja. Njega dlake unatoč duljini razmjerno je jednostavna – dovoljno je češljanje jednom do dvaput tjedno, jer dlaka nema gustu poddlaku koja bi se plela kao kod perzijske mačke.

Prednosti i mane