Bečki plavi kunić

O pasmini

Plavosivi kunić po kojem je nazvan genski zapis

Bečki plavi kunić krupnija je, snažna pasmina s jednobojnom plavosivom dlakom i jednako obojenim očima, bez ikakvih šara ili uzoraka. Posebnost pasmine nije samo izgled, nego i genetika: nosi takozvani »bečki gen« (engl. Vienna gene), koji uzrokuje leucizam – gubitak boje dlake uz zadržanu plavu boju očiju. Uzgajivači su taj gen kasnije koristili i za uzgoj plavookih bijelih varijanti kod nekoliko drugih pasmina kunića, pa bečki plavi kunić u povijesti genetike kunića ima mjesto koje nadilazi njegovu domovinu.

Od bečkog željezničara do službene pasmine

Pasminu je oko 1895. godine razvio Johann Constantin Schultz, službenik bečke željeznice iz bečke četvrti Hetzendorf. Cilj mu je bio kunić dobrog mesa i kvalitetnog krzna, pa je križao veliku belgijsku pasminu (belgijski orijaš), francuskog ovčara (lop) i lokalnu plavu pasminu iz Lorene. Kunića je prvi put izložio 1895. na bečkom Prateru, a opis je iste godine objavio u časopisu Kaninchenzüchter. Pasmina je službeno priznata 1897. godine. Nešto kasnije, 1907., bečki željezničar Wilhelm Mucke sličnim je postupkom uzgojio i bijelu, plavooku varijantu, a slijedile su crna (oko 1925.) i sivo-divlja varijanta.

Izgled i tjelesna građa

Odrasli bečki plavi kunić teži između 3,5 i 5,25 kg, a idealna izložbena težina prema njemačkom standardu iznosi 4,25 do 5,25 kg – riječ je dakle o znatno krupnijoj pasmini nego što su većina ukrasnih patuljastih kunića. Tijelo je cilindrično, jednako široko sprijeda i straga, uši uspravne i u skladu s tijelom. Točan podatak o duljini tijela službeni standard ne navodi. Dlaka je kratka, gusta i jednobojno plavosiva, bez svjetlijih ili tamnijih dijelova.

Narav

Uzgajivači i ljubitelji bečkog plavog kunića dosljedno ga opisuju kao mirnog, povjerljivog i znatiželjnog, a uz to snažnog i otpornog na bolesti. Zbog veće tjelesne težine pri podizanju i nošenju potrebno je više oslonca nego kod patuljastih pasmina, stoga je rukovanje bolje prepustiti iskusnijim odraslima ili starijoj djeci.

Prostor i svakodnevna njega

Zbog svoje veličine bečki plavi kunić nije pasmina za tijesan stambeni kavez – potreban mu je prostran unutarnji ili vanjski prostor za kretanje te dnevni pristup još većem ograđenom prostoru. U prehrani prevladava sijeno, koje mora biti dostupno cijelo vrijeme, dopunjeno povrćem i manjom količinom peletirane hrane, prilagođeno većoj tjelesnoj masi. Kratka dlaka nezahtjevna je za njegu, a tijekom mijene dlake preporučuje se češće četkanje.

Pasmina u Hrvatskoj i regiji

Bečkog plavog kunića danas nalazimo i kod hrvatskih uzgajivača, a pasminu službeno vodi Hrvatski savez uzgajatelja golubova, peradi, kunića, ptica i zamorčića (HSUGPKPZ); nalazi se i na popisu pasmina na hrvatskoj Wikipediji. Je li pasmina službeno upisana i na popisu slovenskog krovnog saveza SZDGPMŽ, koji inače vodi oko 50 pasmina kunića u 87 bojenih varijanti, nije bilo moguće neovisno potvrditi, stoga to ne navodimo kao potvrđenu činjenicu. Na međunarodnoj razini standard vodi Entente Européenne d'Aviculture et de Cuniculture (EE), a pasminu priznaje i britanski savez uzgajivača kunića (British Rabbit Council) pod kategorijom »Normal Fur«.

Kome je pasmina prikladna

Zbog mirne, povjerljive naravi bečki plavi kunić često se preporučuje i manje iskusnim vlasnicima – pod uvjetom da mogu osigurati dovoljno prostora za krupniju, snažnu životinju. Manje je prikladan za tijesne stanove bez mogućnosti dnevnog kretanja na većoj površini.

Prednosti i mane