Šetlandski poni (Shetland Pony)

O pasmini

Šetlandski poni malena je britanska autohtona pasmina ponija zbijenog tijela, kratkih snažnih nogu, guste grive i debele zimske dlake. Potječe sa Shetlandskih otoka sjeverno od škotskog kopna, a danas se uzgaja diljem svijeta kao poni za djecu, za zapregu i izložbe. Veličina vara: riječ je o otpornom, bistrom i svojeglavom konju kojemu treba jednako ozbiljna obuka kao velikom konju i dosljedno nadzirana prehrana.

Od brončanog doba do prve matične knjige

Male konje na Shetlandskim otocima poznajemo više od dvije tisuće godina. Uzgojna udruga Shetland Pony Stud-Book Society navodi da su iskopavanja na otocima otkrila kosti malih ponija iz brončanog doba. Budući da je u otočnu populaciju ušlo malo stranih konja, oštre su zime preživjele samo najotpornije životinje; prema udruzi poniji nisu maleni zbog loše prehrane, nego je na otocima preživio upravo mali poni, a veći konji nisu.

Udruga je osnovana 1890. godine s ciljem izdavanja matične knjige, prve za neku autohtonu pasminu ponija u Velikoj Britaniji. Prva knjiga izašla je 1891. i obuhvatila 408 kobila i 48 pastuha. Od 1992. udruga ima status izvorne matične knjige (»Mother Stud-Book«) za šetlandske ponije u cijelom svijetu; matične knjige drugdje su kćerinske. Svake se godine pri udruzi registrira otprilike 1800 ždrebadi.

Iz rudnika u zapregu i dječje sedlo

Šetlandski poni najprije je bio tovarni i seoski konj. Na otocima je prenosio treset i morske alge za gnojenje polja, obrađivao zemlju i nosio vlasnika; sve do sredine 19. stoljeća nisu ga upregnuli jer na otocima nije bilo pravih cesta. Kada je zakon 1847. djeci zabranio rad u rudnicima ugljena, mladi pastusi postali su vrlo traženi za rad pod zemljom. Ergela markiza od Londonderryja, osnovana sedamdesetih godina 19. stoljeća na otocima Bressay i Noss, prema procjeni udruge najviše je utjecala na današnji tip pasmine.

U posljednjih dvadeset godina 19. stoljeća s otoka je otišlo na tisuće ponija, mnogi i preko Atlantika. U pasmini su ostala dva tipa: teži, jačih kostiju i snažnih prsa za zapregu te lakši, slobodnijeg kretanja i visoko nošenog repa za jahanje.

Visina u grebenu: najviše 107 cm

Registrirani šetlandski poni prema standardu izvorne matične knjige ne smije prijeći 42 inča, odnosno 107 cm u grebenu. Britanska se pasmina mjeri u inčima, a ne u šakama (hands); poni stoji na ravnoj, po mogućnosti betonskoj podlozi, a mjeri se mjernim štapom od grebena do tla.

Poniji viši od 34 inča (86 cm) standardni su, a oni od 34 inča ili niži minijaturni šetlandski poniji; obje skupine moraju odgovarati istom standardu. Na otocima su prije nekoliko stoljeća zabilježeni i poniji visoki samo 26 inča (66 cm), no udruga ne potiče uzgajivače na uzgoj premalih životinja. Najmanju dopuštenu visinu standard ne određuje.

Građa, dvostruka zimska dlaka i masa

Šetlandski poni ima malu, razmjernu glavu, male uspravne uši, široko čelo s izražajnim tamnim očima i široku njušku s otvorenim nosnicama. Vrat je pravilno postavljen na koso rame, greben jasno izražen, tijelo snažno i duboko, stražnji dio širok i dug, a noge imaju ravne, snažne kosti i kratke cjevanice. Zimi raste dvostruka dlaka s pokrovnim dlakama koje odbijaju kišu i drže kožu suhom, a ljeti je dlaka kratka i svilenkasto sjajna. Griva i rep dugi su, ravni i gusti. Poni može biti bilo koje boje poznate kod konja, osim točkaste.

Masu standard ne propisuje. Veterinarski pregledan vodič PetMD navodi prosječno 400 do 450 funti, što je otprilike 180 do 205 kg (vodič se oslanja i na američki registar, pa je brojka samo gruba procjena; minijaturni poniji su lakši). U istraživanju Sveučilišta u Utrechtu četiri kobile u kontrolnoj skupini na uzdržnoj prehrani imale su prosječno 160 kg, a skupina s dvostrukom količinom energije tijekom dva uzastopna ljeta udebljala se za 52 posto.

Karakter: bistar, hrabar i svojeglav

Šetlandski poni smatra se bistrim i hrabrim konjem. Uzgojna mu udruga pripisuje izvrstan temperament za jahanje i zapregu, visoku inteligenciju i hrabru narav. Vodič PetMD dodaje da zna biti tvrdoglav i zato težak za rukovanje, a za obuku preporučuje strpljenje i nikada kažnjavanje.

Ključna je napomena udruge da ponija, iako je malen, treba ujahati i naviknuti na zapregu potpuno jednako kao velike konje: radom na dugim uzdama, navikavanjem na žvale i postupnim opterećivanjem leđa. Za početnika je zato prikladan samo uvjetno: dobro obučen poni mirne naravi može biti ugodan prvi konj, a mlad ili neobučen poni pripada iskusnom vlasniku ili treneru.

Je li šetlandski poni doista dječji poni?

Šetlandski poni često je prvi poni djece, ali ne automatski. Uzgojna udruga navodi da je zbog krotke naravi idealan prvi poni za dijete, a istodobno ističe pravilno ujahavanje. Vodič PetMD dodaje da ga zbog veličine mogu jahati samo djeca, ne i odrasli. Dijete dakle jaše, a obuku mora preuzeti iskusna odrasla osoba koja ponija vodi ili s njim radi sa tla. Za obitelj je prikladan ako u kući postoji netko tko poznaje konje.

Zaprega, jahanje i druga uporaba

Šetlandski poni izrazito je zaprežni poni. Uzgojna ga udruga opisuje kao vrhunskog ponija za zapregu koji je s obzirom na veličinu najsnažnija od svih konjskih pasmina; već je kraljica Viktorija imala nekoliko parova šetlandskih ponija za lake kočije. Danas ga susrećemo u zaprežnim klasama na izložbama, u rekreativnoj vožnji, pod dječjim sedlom i na izložbama u ruci.

Šetlandski poni ili američki šetlandski poni: u čemu je razlika

Britanski i američki šetlandski poni nisu ista pasmina. Britanski je upisan u izvornu matičnu knjigu i visok najviše 107 cm, a američki u knjigu kluba American Shetland Pony Club; pravilnik američkog konjičkog saveza USEF za njega dopušta do 46 inča (117 cm) i opisuje profinjeniju građu s visoko nošenom glavom. Pri čitanju stranih vodiča zato valja provjeriti na koji se tip visine i mase odnose.

Hranidba: skroman poni na nadziranoj prehrani

Osnova prehrane šetlandskog ponija je sijeno ili skromna ispaša, a ne koncentrat. Kodeks dobrobiti britanskog ministarstva DEFRA preporučuje da konji izvan rada gotovo stalno imaju pristup voluminoznoj hrani jer bi u prirodi pasli 16 do 20 sati dnevno, ali upozorava da konjima sklonima debljanju u određenim godišnjim dobima možda treba ograničiti ispašu. Uvijek mu treba čista svježa voda.

Prema kodeksu DEFRA previše koncentrata može pridonijeti pretilosti, probavnim smetnjama i laminitisu; vitamine i minerale treba dodati kad ispaša nije dovoljna. Masu i kondiciju treba redovito pratiti i hranidbu prilagoditi optimalnoj ocjeni tjelesne kondicije. Merckov veterinarski priručnik navodi da se hiperlipemija najčešće javlja kod ponija, minijaturnih konja i magaraca te da joj često prethode dugotrajno odbijanje hrane, naglo mršavljenje i prethodna pretilost.

Njega, kopita, zubi i zdravstvena zaštita

Njega šetlandskog ponija jednostavna je, ali ne i zanemariva. Gustu zimsku dlaku treba redovito četkati, a dugu grivu i rep raščešljavati. Kopita prema kodeksu DEFRA obrezuje ili ponovno potkiva potkivač, obično svakih 4 do 8 tjedana; poniji koji rade na cestama i tvrdim podlogama obično trebaju potkove.

Zube barem jednom godišnje treba pregledati veterinar ili dentalni tehničar za konje, starije životinje po potrebi i češće. Cijepljenje i suzbijanje parazita trebaju se temeljiti na programu dogovorenom s veterinarom, s pretragama izmeta na jajašca parazita i antiparaziticima kad su potrebni.

Kretanje, ispust i krdo

Šetlandskom poniju treba svakodnevno kretanje i što više vremena na otvorenom. Kodeks DEFRA navodi da se neki konji, osobito britanske autohtone pasmine, mogu cijele godine držati vani ako imaju zaklon od vjetra, ljetnog sunca i kukaca. Ograda za ponije treba biti visoka od 1 do 1,3 m, a donja letva oko 0,5 m od tla.

Poni je životinja krda. Kodeks DEFRA naglašava da se konji moraju družiti s pripadnicima svoje vrste i da izolacija može imati negativne psihološke posljedice; druge životinje samo su slabija zamjena. Uz ispust treba mu rad po mjeri: vođenje, lonža, zaprega ili dječje jahanje.

Zdravlje: pretilost, laminitis i genske bolesti

Najveći zdravstveni rizik kod šetlandskog ponija je pretilost. Kodeks DEFRA navodi da je pretilost jedan od glavnih čimbenika laminitisa te da dugotrajna prekomjerna masa može dovesti do hormonskih bolesti poput metaboličkog sindroma konja (EMS). U australskom istraživanju na 167 šetlandskih i velških ponija poremećaj regulacije inzulina imalo je 61 posto životinja, a laminitis je bio povezan s poremećajem inzulina i s PPID-om.

Kod pasmine je opisan skeletni atavizam, nasljedni poremećaj kod kojeg lakatna i lisna kost prerastu i ne srastu sa susjednom kosti. Veterinarski genetski laboratorij UC Davis navodi da je nositelja otprilike 12 posto šetlandskih ponija te da se bolest nasljeđuje recesivno; genetski test pomaže otkriti nositelje. Istraživači iz Hannovera kod patuljastog minijaturnog ponija otkrili su varijantu gena ACAN koju navode kao mogući uzrok patuljastog rasta. Za konje općenito Merckov priručnik navodi životni vijek od 25 do 30 godina, a za šetlandskog ponija vodič PetMD prosječno 20 do 30 godina.

Kome odgovara šetlandski poni

Šetlandski poni prikladan je za obitelji s iskusnom odraslom osobom koja će ga obučavati, za ljubitelje zaprege i izložbi te za uzgajivače s pašnjakom na kojem se ispaša može ograničiti i s drugim konjima. Manje je prikladan kao poklon djetetu bez podrške iskusnih odraslih, za odrasle jahače i za vlasnike koji ne mogu nadzirati prehranu. Treba mu zaklon, kretanje, društvo, potkivač, pregled zubi te program cijepljenja i suzbijanja parazita s veterinarom; posjete i promjene mase isplati se odmah bilježiti.

Prednosti i mane