Lusitano (luzitanski konj)

O pasmini

Lusitano ili luzitanski konj portugalski je jahaći konj iberskog podrijetla, poznat po zaobljenoj, zbijenoj građi, blago ispupčenom profilu glave i nadarenosti za skupljeni rad. Matičnu knjigu pasmine vodi portugalsko udruženje uzgajivača APSL, i to za cijeli svijet. Konji pasmine lusitano danas se natječu u dresuri, radnom jahanju i zaprezi, a u Portugalu sudjeluju i u tradicionalnoj borbi s bikovima na konju.

Iberski konj s portugalskim imenom

Lusitano je portugalska grana starog iberskog konja koji se stoljećima uzgajao na jugu Pirenejskog poluotoka. Doktorska disertacija iz veterinarske medicine Sveučilišta u Lisabonu (Vicente, 2020), koju objavljuje APSL, navodi da je iberski konj do 1942. godine u Portugalu i Španjolskoj bio jedna pasmina, zvana španjolski, poluotočni ili andaluzijski konj. Kada su Španjolci osnovali matičnu knjigu Pura Raza Española (PRE), konji iz dviju zemalja počeli su se priznavati kao dvije pasmine: PRE u Španjolskoj i lusitano u Portugalu. Naziv lusitano, prema istom izvoru, pojavljuje se 1942. i potječe od rimske pokrajine Luzitanije.

Istraživanje drevne DNK (Lira i sur., 2010) pronašlo je neolitičke i brončanodobne sekvence i u mitohondrijskoj skupini koju danas imaju samo konji iberskog podrijetla; autori to objašnjavaju mogućom uporabom lokalnih divljih kobila pri ranom pripitomljavanju ili obnovi krda.

Matična knjiga APSL: zatvorena od 1989.

Matična knjiga pasmine lusitano zatvorena je, što znači da se u nju ne mogu upisati konji druge krvi. Prema APSL-u knjiga je osnovana 1967. godine, a pravilnik APSL-a opisuje je kao nastavak rada portugalske matične knjige kopitara od 1966. do kraja 1989. Disertacija iz 2020. dodaje da je knjiga bila otvorena za nove upise do 1989., a od tada se upisuju samo potomci već upisanih roditelja. Udruženje APSL osnovano je 1989. i po ovlaštenju portugalskog ministarstva poljoprivrede vodi jedinstvenu matičnu knjigu za cijeli svijet.

Rasplodna grla moraju proći morfološko-funkcionalni test u kojem suci konja uspoređuju sa standardom pasmine; pastuhe ocjenjuju pod sedlom i u ruci, a kobile u ruci. APSL navodi da je danas otprilike 50 % rasplodnog stada izvan Portugala. Disertacija procjenjuje da u svijetu ima oko 5000 rasplodnih kobila u 32 zemlje, a važna uzgojna središta su Brazil, Francuska, Meksiko i Španjolska.

Linija Alter Real i stare uzgojne obitelji

Ergela Alter smatra se najstarijom portugalskom ergelom koja neprekidno djeluje na istom mjestu. Prema njezinim navodima osnovao ju je u Alter do Chãu kralj Ivan V. 1748. godine kako bi dvorskoj jahaćoj školi osigurao domaće konje za visoku školu jahanja; prvo krdo činile su kobile, većinom kupljene u Španjolskoj. Od 1842. do 1910. trajalo je razdoblje križanja, pa je Alter Real na početku obnove bio gotovo izumro. Obnova je počela 1942. s 11 kobila i tri pastuha; na ta tri pastuha do 1979. oslanjala se obnova linije.

Osnivačkim uzgojima pasmine smatraju se Alter Real, Veiga, Andrade i državna ergela (Coudelaria Nacional); analiza mikrosatelita u 16 glavnih uzgoja (Vicente, 2020) to je potvrdila. Konje iz Altera danas jaše Portugalska škola jahačke umjetnosti (Escola Portuguesa de Arte Equestre).

Visina u grebenu, težina i građa

Standard APSL-a navodi prosječnu visinu u grebenu, izmjerenu štapom u dobi od šest godina: 1,55 m za kobile i 1,60 m za pastuhe. Podaci s ocjenjivanja gotovo 17.000 konja (16.995 mjerenja) dali su prosjek od 157,8 cm. Pojedini konji mogu biti niži ili viši, pa je bolje gledati konkretnog konja nego prosjek.

Standard lusitana opisuje kao konja srednje težine, »oko 500 kg«, zaobljenih oblika i silhuete koja se može upisati u kvadrat. Drugu službenu težinu matična knjiga ne daje. Longitudinalna studija lisabonskog veterinarskog fakulteta vagala je 34 ždrijebeta iz četiri uzgoja od rođenja do 36. mjeseca i iz krivulja rasta procijenila prosječnu težinu u odrasloj dobi na 544 kg; pojedinačne procjene (427–722 kg) izračunane su iz krivulja rasta, a ne vaganjem odraslih konja. Odrasli lusitano stoga teži otprilike 500–550 kg, a službenog raspona nema.

Glava je prema standardu srednje duga, suha, blago ispupčenog (subkonveksnog) profila, s velikim bademastim očima. Vrat je zaobljen i dobro usađen, greben dug, leđa gotovo vodoravna, slabine kratke i široke, sapi zaobljene i blago kose, a rep izlazi u produžetku sapi, duge i svilenkaste strune. Noge imaju relativno zatvorene kutove, što je povezano sa skupljenim, visokim kretanjem.

Boje: najviše sivaca i dorata

Standard APSL-a ne propisuje jednu boju, nego navodi da su najčešći sivci i dorati u svim nijansama. Javljaju se i druge boje, među njima razrjeđenje »pearl«. Španjolsko istraživanje (Sevane i sur., 2019) navodi da je to razrjeđenje dosad pronađeno samo kod PRE-a i lusitana; riječ je o recesivnom svojstvu čije se nositelje može prepoznati genetskim testom.

Siva boja ima i zdravstvenu stranu. Sijeđenje s dobi dominantno je svojstvo koje istraživanje u časopisu Nature Genetics (Rosengren Pielberg i sur., 2008) povezuje s visokom učestalošću melanoma kod sivih konja općenito, ne posebno kod lusitana. Budući da je sivih lusitana mnogo, taj je podatak korisno poznavati.

Narav: hrabar, ali voljan

Standard APSL-a opisuje lusitana kao plemenitog, velikodušnog i vatrenog, ali uvijek pitomog i strpljivog konja. Disertacija iz 2020. to povezuje s dugom uporabom u ratu, u radu sa stokom i u borbama s bikovima, gdje je trebao konj koji je hrabar, a istodobno mirno slijedi jahača. Isti izvor navodi da se u Portugalu lusitano često koristi u jahaćim centrima za učenje jahanja.

Za narav konja pasmine lusitano vrijedi isto što i za svakog konja: mnogo ovisi o pojedincu, školovanju i iskustvu. Osjetljiv konj s izraženim skupljanjem lako se zbuni kod nemirnog ili neiskusnog jahača, pa je lusitano za početnike prikladan samo uvjetno, uz dobro školovanog konja i pod vodstvom trenera.

Kretanje i dar za skupljeni rad

Prema standardu kretnje lusitana su okretne, uzdignute i usmjerene prema naprijed, a jahaču vrlo udobne. Standard mu pripisuje prirodnu sklonost skupljanju i veliku nadarenost za vježbe visoke škole, ali i hrabrost i zanos u vježbama »gineta«, tradiciji iberskog jahanja koja obuhvaća borbu, lov, borbu s bikovima i rad sa stokom.

Radno jahanje, dresura, zaprega i borba s bikovima

Radno jahanje (working equitation) međunarodna je disciplina osnovana 1996. godine koja spaja dresurni zadatak, parkur spretnosti, brzinski dio i ekipni rad sa stokom. Disertacija iz 2020. navodi da je na međunarodnim prvenstvima od 2002. do 2014. od 250 konja njih 115 bilo lusitana, odnosno 46 %. Portugalske ekipe u toj su disciplini često europski i svjetski prvaci.

Prvi lusitano na Olimpijskim igrama bio je pastuh Orphée u francuskoj ekipi u Barceloni 1992. APSL izvješćuje da je pasmina po drugi put zauzela 5. mjesto na svjetskoj ljestvici uzgojnih organizacija WBFSH u dresuri. U zaprezi su dvije različite četverozaprege lusitana osvojile naslov svjetskih prvaka, 1996. i 2006. Pasmina se koristi i za rekreaciju te u klasičnoj jahačkoj umjetnosti, a ima i nekoliko dobrih rezultata u preponskom jahanju.

Portugalska borba s bikovima na konju (tourada) tradicija je koja je, prema disertaciji, snažno utjecala na selekciju pasmine. Konj mora imati hrabrost, snagu, brz galop i sposobnost da vrlo brzo promijeni smjer, duljinu koraka i težište. Standard APSL-a borbu s bikovima i dalje navodi među vježbama gineta za koje je lusitano nadaren. Ista disertacija ističe da je radno jahanje važan alat funkcionalne selekcije u zemljama u kojima se borba s bikovima na konju ne održava ili nije prihvaćena.

Lusitano i andaluzijski konj: u čemu je razlika?

Lusitano i andaluzijski konj (PRE) imaju zajedničko ibersko podrijetlo. Prema portugalskoj disertaciji priznaju se kao dvije pasmine od 1942., a lusitano ima vlastitu matičnu knjigu od 1967. Razlika je ponajprije u uzgojnim ciljevima. Portugalska disertacija navodi da je lusitano bio vezan uz rad na polju, sa stokom i u borbi s bikovima, pa je u selekciji bila važna kvaliteta galopa; kod PRE-a su se, prema istom izvoru, više usredotočili na izgled i nastupe. APSL zastupa stajalište da je portugalski konj ostao bliži izvornom iberskom tipu. To su stajališta portugalskih izvora. Genomsko istraživanje baroknih pasmina (2026) kod lusitana je izmjerilo jednu od najviših genetskih raznolikosti među osam pasmina, ali je utvrdilo i znakove nedavnog protoka gena među iberskim pasminama te zajedničke pretke baroknih pasmina. U praksi dva konja mogu biti vrlo slična, pa pasminu pouzdano potvrđuju samo dokumenti matične knjige.

Zdravlje: što pokazuju istraživanja kod lusitana

Za lusitana postoji nekoliko portugalskih studija o zglobovima. Retrospektivna studija Sveučilišta u Évori pregledala je rendgenske snimke 302 lusitana u dobi od 1 do 12 godina, snimljene od 2007. do 2019. Znakovi osteohondroze (OC/OCD) pronađeni su kod 53,3 % konja, većinom blaga spljoštenja; fragmente je imalo 16,6 % konja. To je rezultat jednog uzorka, a ne procjena za cijelu pasminu. Autori procjenjuju da je učestalost slična kao kod PRE-a, ali je udio fragmenata manji. Pravilnik APSL-a predviđa da se kandidati za rasplodne pastuhe mogu rendgenski pregledati zbog znakova osteohondritisa. Druga studija iste skupine kod 98 lusitana utvrdila je nisku učestalost teških rendgenskih znakova osteoartritisa.

Istraživači (Finno i sur., 2011) opisali su degenerativnu mijeloencefalopatiju (EDM) u skupini od 15 srodnih lusitana; bolest kod mladih konja uzrokuje ataksiju, čini se da ima genetsku osnovu, a svi pregledani konji imali su nisku razinu vitamina E. Kod lusitana istraživana je i alergija na ubode mušica (IBH), ali bez podatka o učestalosti u pasmini.

Zatvorena matična knjiga znači i brigu o srodstvenom uzgoju. Kod 146 rasplodnih pastuha prosječni koeficijent inbridinga bio je 7,93 %, a s njegovim rastom kvaliteta sjemena se smanjivala. Studija lusitana u Italiji pokazala je da je posljednjih godina 77,2 % ždrebadi potjecalo od samo četiri pastuha, pa autori savjetuju oprez pri izboru pastuha.

Koliko živi luzitanski konj?

Pouzdane podatke o životnom vijeku koji bi vrijedili posebno za pasminu lusitano nismo pronašli. Veterinarski priručnik Merck za konje općenito navodi prosječno 25–30 godina i dodaje da životni vijek ovisi o zdravlju, skrbi i veličini. Taj je raspon stoga opća smjernica, a ne tvrdnja o lusitanu.

Držanje, hranidba, kretanje i njega

Lusitano treba jednaku osnovnu skrb kao i drugi konji. Britanski kodeks dobrobiti konja (DEFRA) naglašava da su konji krdne životinje i trebaju imati priliku družiti se s drugim konjima jer im izolacija može naštetiti. Konji u staji imaju koristi od svakodnevnog ispusta na pašnjak, gdje mogu pasti i družiti se. Hranidba se temelji na voluminoznoj krmi, sijenu ili ispaši, koja mora biti dostupna gotovo cijelo vrijeme kad konj ne radi, uz stalno dostupnu svježu vodu. Dodatna krmiva i minerali daju se kad ispaša nije dovoljna, a količina se prilagođava dobi, težini, kondiciji i radu konja.

Kodeks preporučuje da kopita obrezuje i po potrebi potkiva potkivač, u pravilu svakih 4 do 8 tjedana, a zube barem jednom godišnje treba pregledati veterinar ili konjski dentalni tehničar. Cijepljenje i kontrola parazita, uključujući pretragu izmeta na jajašca, dogovaraju se s veterinarom. Standard pasmine opisuje rep s dugim, bogatim strunama koje treba redovito raščešljavati i održavati čistima.

Kome lusitano odgovara?

Lusitano je dobar izbor za jahača s nešto iskustva koji se zanima za dresuru, radno jahanje ili klasično jahanje i ima pristup dobrom treneru. U preponskom jahanju pasmina je manje afirmirana, a početniku bez stručnog vodstva ne odgovara. Treba mu staja sa svakodnevnim ispustom, društvo drugih konja i redovit, raznolik rad. Pri kupnji je razumno provjeriti upis u matičnu knjigu APSL-a ili partnerskog udruženja, a kasnije voditi evidenciju cijepljenja, posjeta potkivača i veterinarskog stomatologa.

Prednosti i mane