Hanoveranac (Hannoveraner, Hanoverian)

O pasmini

Hanoveranac je njemački toplokrvni konj iz Donje Saske koji uzgojna udruga Hannoveraner Verband sa sjedištem u Verdenu uzgaja kao pasminu posebno prikladnu za jahački sport. Uzgojni program teži konačnoj visini od oko 168 cm u grebenu, dopušta sve boje i usmjerava uzgoj prema dresuri, preponskom jahanju i svestranom natjecanju (military). Prema navodima udruge, hanoveranac se u olimpijskim disciplinama ubraja među najuspješnije pasmine konja na svijetu.

Od zemaljske ergele u Celleu do sportskog konja

Početak hanoveranskog uzgoja seže u 1735. godinu, kada je kralj Juraj II. u tadašnjem Kraljevstvu Hannover osnovao zemaljsku ergelu Celle (Landgestüt Celle). Razdoblje do 1888. povijest pasmine opisuje kao vrijeme u kojem je uzgoj bio u rukama ergele Celle; te je godine osnovana hanoverska matična knjiga. Udruga iz koje je nastao današnji Hannoveraner Verband osnovana je 1922., a sjedište je 1986. preselila iz Hannovera u Verden.

Današnji tip rezultat je preobrazbe koju povijest udruge smješta u razdoblje od početka 1960-ih: hanoveranac je tada postao suvremeni jahaći konj. Veliku su ulogu pritom imali engleski punokrvnjaci. Rodoslovna analiza podataka o 310.109 hanoveranaca pokazala je da su kod konja rođenih između 1980. i 2000. punokrvnjaci pridonijeli gotovo 35 % gena, trakeneri oko 8 %, a arapski konji oko 2,7 %. Trakenerska udruga među pastusima koji su nakon rata utjecali na hanoverski uzgoj izričito navodi pastuha Abglanza.

Otvorena matična knjiga

Hanoveranac se uzgaja po načelu čistog uzgoja, ali ima otvorenu matičnu knjigu. Uzgojni program udruge propisuje da čisti uzgoj ne isključuje uvođenje pastuha i kobila iz drugih populacija jahaćih konja ako poboljšavaju pasminu, pri čemu cilj ostaje rodovnik s prevladavajućom hanoveranskom krvlju. Program navodi dvije skupine dopuštenih pasmina: u prvoj su toplokrvne matične knjige, među njima holštajner, oldenburški konj, vestfalski konj i trakener, a u drugoj engleski punokrvnjak, arapski konj, angloarapski konj i shagya-arapski konj.

Posebne pasmine poput lipicanca, luzitanca, PRE konja, apaluze i pinta prema obavijesti udruge iz 2023. nemaju pravo upisa. Populacija je krajem 2022. brojila 14.043 kobile i 482 pastuha, a područje provedbe programa uz Njemačku obuhvaća i većinu država EU-a, među njima Hrvatsku i Sloveniju.

Visina u grebenu, težina i građa

Hanoveranac je velik sportski konj: uzgojni program kao cilj navodi konačnu visinu oko prosjeka od 168 cm u grebenu. Najmanju ili najveću dopuštenu visinu program ne propisuje. Istraživači veterinarskog sveučilišta u Hannoveru analizirali su podatke o 29.053 kobile izmjerene između 1995. i 2008. prilikom upisa u hanoversku matičnu knjigu: prosječna visina iznosila je 165,5 cm, a pojedine kobile bile su visoke od 143 do 185 cm. Težinu uzgojni program ne navodi, a pouzdanih podataka o težini izmjerenoj upravo kod hanoveranaca nema. Samo kao opća orijentacija može poslužiti danska terenska studija u kojoj je 38 odraslih toplokrvnih konja (pasmine nisu navedene) izvagano na vagi: imali su od 478 do 718 kg, u prosjeku 640 kg. To su podaci za toplokrvnjake općenito, a ne za hanoveranca.

Uzgojni program traži plemenitog sportskog konja spremnog na rad, različitog kalibra, velikih linija, jasnih kontura i izražene muskulature. Tijelo treba biti pravokutnog okvira, dugonogo i velikog okvira sa skladnom gornjom linijom. Glava treba biti plemenita i suha, s velikim, pozornim okom i mirnim pogledom.

Boje: dopuštene su sve

Hanoveranac može biti bilo koje boje jer uzgojni program pod stavkom boje navodi jednostavno »sve boje«. Uz izmjene iz 2023. udruga je pojasnila da su dopuštene sve boje toplokrvnih populacija, uključujući šarce, palomino, cremello, smokey black i buckskin, ali samo ako konj ispunjava uvjete podrijetla, što kod posebnih boja često nije slučaj. PetMD kao najčešće navodi riđane, sivce, vrance i dorate.

Narav: surađuje, ali je osjetljiv

Uzgojni program poželjnu narav opisuje kao inteligentnu, ugodnu u radu, osjetljivu i nekompliciranu, s temperamentom koji je uravnotežen, jakih živaca i budan. Konj treba biti spreman na rad, poučljiv, hrabar i predan radu. Kod jahaćih osobina program traži konja koji voljno prihvaća pomoći i mirno surađuje s jahačem. Loš karakter i loše navike u staji ubrajaju se u nepoželjne osobine.

Taj je opis uzgojni cilj, a ne jamstvo za svakog konja. Visoka sportska nadarenost znači i mnogo energije te osjetljivost na jahačeve pogreške, pa ponašanje pojedinog hanoveranca ovisi o dobi, školovanju i dosadašnjem iskustvu.

Dresura, preponsko jahanje i svestrano natjecanje

Hanoveranac se uzgaja za olimpijske discipline: uzgojni program kao cilj navodi konje s naglašenom nadarenošću za dresuru, preponsko jahanje ili svestrano natjecanje, a s istim osobinama i konje za zaprežni sport. Udruga za svaku disciplinu ima zaseban uzgojni program. Poznat primjer s vrhunske razine je 16-godišnji hanoveranac, kastrat Chipmunk FRH, s kojim je Michael Jung na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. osvojio pojedinačno zlato u svestranom natjecanju; to mu je bila treća pojedinačna olimpijska pobjeda. Uzgojni cilj izričito spominje i konja za rekreaciju.

Hanoveranac i trakener: u čemu je razlika?

Glavna je razlika u otvorenosti matične knjige. Trakener se prema navodima svoje udruge kao jedina jahaća pasmina uzgaja po načelima čistog uzgoja s visokim genetskim udjelom engleskog i arapskog punokrvnjaka, shagya-arapskog i angloarapskog konja, dok hanoverska matična knjiga izričito prima i pastuhe i kobile drugih toplokrvnih pasmina, među njima trakenere. Trakener potječe iz glavne ergele Trakehnen u Istočnoj Pruskoj, osnovane 1732., a hanoveranac iz Cellea. Trakenerska udruga teži visini od 160 do 170 cm u grebenu, a obje pasmine dopuštaju sve boje. U hanoveranskom genskom fondu prema rodoslovnoj analizi ima oko 8 % trakenerske krvi.

WFFS: genetski test za pastuhe

Sindrom krhkog ždrijebeta toplokrvnjaka (WFFS) recesivna je nasljedna bolest vezivnog tkiva koja se u hanoverskom uzgoju provjerava genetskim testom. Bolest se razvija samo kod ždrijebeta koje varijantu gena PLOD1 naslijedi od oba roditelja; istraživači iz Hannovera opisuju je kao smrtonosnu. U međunarodnom istraživanju 4.081 konja 38 pasmina iz Europe i SAD-a nositelji su bili 49 od 283 testirana hanoveranca (17 %); konji su odabrani tako da pokriju što više pasmina, pa to nije popis cijele pasmine. U istraživanju 849 hanoveranaca učestalost alela iznosila je 0,14, što prema procjeni autora prvog istraživanja odgovara oko 24 % nositelja; to je istraživanje kao najbližeg zajedničkog pretka nositelja pronašlo pastuha iz hanoverske linije F/W. Uzgojni program propisuje da pastusi prije upisa u knjigu pastuha I (Hengstbuch I) moraju biti testirani na WFFS. Američka hanoverska udruga test naručuje preko laboratorija UC Davis.

Zglobovi, rendgen i zdravstveni pregledi

Kod hanoveranaca su osteohondralne promjene zglobova dobro istražene. U istraživanju rendgenskih snimaka 9.478 hanoveranaca iz razdoblja 2005.–2011. njih 31,9 % imalo je barem jedan osteohondralni fragment u barem jednom zglobu, najčešće u zglobu kičice (19,7 %), a osteohondrozu dissecans (OCD) 14,3 % konja. Autori te nalaze opisuju kao važne za dobrobit životinja. Riječ je o rendgenskim nalazima, a ne o broju šepavih konja.

Pastusi za upis u knjigu pastuha I moraju proći veterinarski pregled koji uključuje rendgenske snimke, a kobile mogu dobiti zdravstveno priznanje Vet+ nakon kliničkog i rendgenskog pregleda. Udruga nudi i genetske analize, među ostalim za MIM (miopatiju mišićnog integriteta).

Koliko živi hanoveranac?

Pouzdanih podataka o životnom vijeku hanoveranca kao pasmine nema. Veterinarski priručnik Merck za konje općenito navodi prosječno 25 do 30 godina i naglašava da životni vijek ovisi o zdravlju, skrbi i veličini konja.

Držanje, hranidba i kretanje

Hanoveranac treba društvo drugih konja, svakodnevno kretanje i hranidbu koja se temelji na voluminoznoj krmi. Britanski kodeks dobrobiti konja (DEFRA) naglašava da su konji životinje koje žive u krdu i da izolacija šteti njihovu psihičkom stanju. Konji trebaju imati gotovo stalan pristup krmi i stalan pristup svježoj vodi; u prirodi bi pasli 16 do 20 sati na dan. Prema kodeksu svi konji u staji, osim onih na veterinarski propisanom mirovanju, imaju koristi od svakodnevnog ispusta na kojem mogu pasti i družiti se s drugim konjima, što može smanjiti rizik od nenormalnog ponašanja poput njihanja (medvjeđeg njihanja) i griženja jasala. Ako ispust nije moguć, trebaju imati odgovarajuće kretanje svaki dan. Koncentrat treba biti samo dodatak u količini koju zahtijevaju rad i stanje konja; obroke je razumno prilagoditi uz stručnjaka.

Njega: kopita, zubi, cijepljenje i dehelmintizacija

Uz redovito čišćenje i pregled kože, kod njege hanoveranca najvažniji su kopita, zubi i prevencija. Kodeks DEFRA preporučuje da potkivač obrezuje kopita ili konja ponovno potkiva prema svojoj procjeni, obično svakih 4 do 8 tjedana, a zube barem jednom godišnje treba pregledati veterinar ili osposobljeni zubni tehničar. Cijepljenje i kontrola parazita trebaju se provoditi prema programu dogovorenom s veterinarom, koji uključuje i pretrage izmeta na jajašca parazita.

Kome hanoveranac odgovara

Hanoveranac najviše odgovara sportskim i iskusnim rekreativnim jahačima koji žele trenirati dresuru, preponsko jahanje ili svestrano natjecanje te vlasnicima koji mu mogu osigurati redovit trening, ispust u društvu drugih konja i stručnu podršku trenera, potkivača i veterinara. Za početnike i djecu prikladan je samo uvjetno: treba odabrati starijeg, školovanog i mirnog konja i jahati pod nadzorom trenera. Manje je prikladan za nekoga tko nema vremena za redovit rad ili želi sam voditi mladog, neškolovanog konja. Datume cijepljenja, posjeta potkivača te veterinara ili zubnog tehničara korisno je redovito bilježiti.

Prednosti i mane