Arapski konj (arapski punokrvnjak, Arabian Horse)

O pasmini

Arapski konj (Equus ferus caballus), u hrvatskoj matičnoj evidenciji arapski punokrvnjak, lagani je jahaći konj s Arapskog poluotoka. Prepoznaje se po kratkoj glavi s udubljenim profilom, visoko usađenom zaobljenom vratu i repu koji u kretanju nosi visoko. Slovenski uzgojni program za pastuhe i kobile preporučuje visinu grebena od 145 do 160 cm, a australsko uzgojno društvo ističe da standardne visine nema, dok je uobičajeni raspon približno 145–155 cm. Prema Enciklopediji Britannici arapski konj u prosjeku teži 360–450 kg.

Ratni konj beduina

Arapski konj oblikovao se kod beduinskih plemena Arapskog poluotoka, koja su ga prema AHA-i uzgajala kao ratnog konja za duge pohode i brze prepade na neprijateljske tabore. Surovo pustinjsko okruženje, navodi isti izvor, stvorilo je konja velikog kapaciteta pluća i iznimne izdržljivosti. Nomadi su s konjima dijelili hranu i vodu, a ponekad i šator, čime AHA objašnjava izrazitu privrženost pasmine čovjeku.

Za prepade su najbolje bile kobile jer tijekom napada nisu njištanjem odale konjima protivničkog plemena da se netko približava. Pet temeljnih sojeva, zajedno nazvanih Al Khamsa, jesu Kehilan, Seglawi, Abeyan, Hamdani i Hadban. Gdje je točno pasmina nastala, i dalje je otvoreno pitanje: slovenski uzgojni program i australsko društvo opisuju je kao najstariju pasminu konja, dok AHA priznaje da se stručnjaci o mjestu podrijetla ne slažu.

Što znači »punokrvni« arapski konj

Punokrvni arapski konj prema definiciji Svjetske organizacije arapskih konja (WAHO) svaki je konj upisan u matičnu knjigu ili registar punokrvnih arapskih konja koji WAHO vodi na popisu priznatih. Delegati su definiciju jednoglasno prihvatili 1974. u švedskom Malmöu, a 2004. svjetske su matične knjige zatvorene za konje koji ne potječu od već priznatih grla.

U Hrvatskoj je sustavan rad započeo 2004. izdvajanjem punokrvnih arapskih konja u zaseban registar, a hrvatski je registar 2. veljače 2009. na skupštini u Omanu postao punopravni član WAHO-a. Službeni popis pasmina domaćih životinja zasebno navodi »arapskog konja« i »arapskog punokrvnjaka«, a slično je i u Sloveniji, gdje uz knjigu punokrvnih postoji zasebna knjiga za konje arapske pasmine koji ne ispunjavaju genealoške uvjete. Pri kupnji zato vrijedi provjeriti u koju je knjigu konj upisan.

Trag u engleskom punokrvnjaku i lipicancu

Prema australskom uzgojnom društvu arapski je konj izravno ili neizravno pridonio nastanku gotovo svih suvremenih pasmina lakih konja, a slovenski uzgojni program posebno ističe utjecaj na toplokrvne pasmine. AHA navodi da su Byerley Turk (uvezen 1683.), Darley Arabian (1703.) i Godolphin Arabian (1730.) utemeljili engleskog punokrvnjaka te da većina današnjih engleskih punokrvnjaka po rodovniku potječe od ta tri pastuha.

Hrvatska matična knjiga navodi da pisani izvori arapske konje u Hrvatskoj spominju već 1374., kada je bosanski ban Tvrtko đakovačkim biskupima darovao deset kobila i jednog pastuha arapske pasmine. Izravnu vezu ima i lipicanac: prema ergeli Lipica u stado je doveden arapski pastuh Siglavy, oždrijebljen 1810., a od njegovih potomaka potječe peta klasična linija lipicanskih pastuha koja se uzgaja i danas.

Arapski konj ili engleski punokrvnjak?

Arapski konj i engleski punokrvnjak srodne su, ali zasebne pasmine. Engleski punokrvnjak nastao je u Engleskoj na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće uz pomoć istočnjačkih pastuha, a arapski je konj izvorna pasmina čije su matične knjige prema pravilima WAHO-a zatvorene za tuđu krv. Arapskog konja odlikuju kratka glava s udubljenim profilom, velike tamne oči, sitna njuška s velikim nosnicama i visoko nošen rep, a slovenski ga uzgojni program opisuje kao konja »manjeg okvira«.

Glava, rep i kostur

Arapskog konja najlakše je prepoznati po glavi. Australski standard opisuje je kao kratku, sa širokim čelom, dubokim i široko razmaknutim ganašama te sitnom njuškom. Većina arapskih konja ima udubljenje u profilu otprilike na pola puta između zatiljka i njuške; ono može biti gotovo neprimjetno ili vrlo izraženo i obično je naglašenije kod kobila nego kod pastuha. Vrat je zaobljen, visoko usađen i od grebena se uzdiže strmije nego kod drugih pasmina, a u kretanju konj podiže rep u visok, ponosan luk.

Često spominjana posebnost jest kostur, no riječ je o varijabilnosti, a ne o pravilu. Prema australskom standardu arapski konj obično ima 16 umjesto 18 repnih kralježaka, a pojedini konji imaju 5 umjesto 6 slabinskih kralježaka i 17 umjesto 18 pari rebara.

Boje: prevladavaju zelenke, ali nisu jedine

Arapski konji najčešće su zelenke (sivci), a pojavljuju se i riđani, dorati, tamni dorati i vranci. Tako boje navodi australski standard, a Britannica dodaje da je među mogućim bojama najčešća siva. Zelenkama dlaka s godinama posijedi ili pobijeli.

Kod rjeđih uzoraka izvori se razilaze. Australsko društvo tvrdi da boje roan (ravnomjerno izmiješana bijela i obojena dlaka) kod arapskih konja nema i da se često zamjenjuje s posutošću pojedinačnim bijelim dlakama, dok slovenski uzgojni program dopušta »sve boje«. Kod konja neobične boje presudan je upis u priznatu matičnu knjigu, a ne izgled.

Karakter: vatren, pažljiv i privržen čovjeku

Arapski je konj inteligentan, osjetljiv i pažljiv, snažno se veže uz čovjeka, a grubo postupanje ne podnosi. Australski standard opisuje temperament koji spaja vatrenost i hrabrost s poslušnošću i iznimnom naklonošću prema ljudima: arapski konj želi udovoljiti, ali zamjera zlostavljanje. Slovenski uzgojni cilj jest konj dobroćudnog karaktera i živahnog temperamenta, povjerljiv i uravnotežen.

Arapski se konj ubraja u punokrvne konje, u engleskoj literaturi »hot-blooded«; AHA taj izraz koristi već za njegove povijesne pretke. Oznaka opisuje živahnost i brzinu reakcije, a ne agresivnost. Budući da brzo zamjećuje promjene u okolini, nemiran ili nedosljedan jahač može nehotice pojačati njegovu napetost, dok miran i dosljedan trener dobiva suradljivog partnera.

Daljinsko jahanje i druge discipline

Daljinsko jahanje disciplina je u kojoj se arapski konj najviše ističe: AHA ga naziva neprikosnovenim prvakom natjecanja u izdržljivosti, a australski mu standard pripisuje izdržljivost daleko iznad prosjeka. Rani ispit bila su vojna jahanja izdržljivosti u SAD-u. Godine 1920. konji su pet dana zaredom prelazili po 60 milja (približno 97 km) dnevno s opterećenjem od 245 funti (oko 111 kg); arapski su konji prema AHA-i ostvarili najviši prosjek bodova od svih pasmina, iako je pobijedio vojni konj s udjelom punokrvnjaka.

Izdržljivost nije jedina namjena. AHA navodi nastupe od engleskog do western stila jahanja, a slovenski uzgojni cilj jest konj prikladan za sve vrste konjičkog sporta i rekreacijskog jahanja.

Kome arapski konj odgovara

Arapski konj najbolje odgovara iskusnim jahačima ili početnicima koji uz sebe imaju dobrog trenera i mirnog, dobro školovanog konja. Djeca neka s njim rade samo uz nadzor iskusne odrasle osobe jer i lakši konj teži nekoliko stotina kilograma i može se iznenada preplašiti.

Odgovarat će jahaču koji traži izdržljivog partnera za duge ture ili natjecanja u daljinskom jahanju i cijeni konja koji brzo reagira i surađuje. Manje će biti zadovoljan onaj tko očekuje flegmatičnog konja koji je miran i nakon nekoliko dana bez kretanja ili tko nema vremena za redovit, dosljedan rad.

Krdo, krma, kopita i zubi

Arapskom konju, kao i svakom konju, trebaju društvo drugih konja i svakodnevno kretanje na otvorenom. Britanski kodeks dobrobiti konja (DEFRA) ističe da su konji životinje krda koje bi u prirodi živjele u razmjerno stabilnim skupinama te da izolacija od drugih konja može imati negativne psihičke posljedice; druga životinja samo je nužno rješenje.

Osnova prehrane jest voluminozna krma. Konj je prema kodeksu DEFRA-e razvijen za 16–20 sati ispaše i traženja hrane dnevno, pa izvan rada treba imati gotovo stalan pristup travi, sijenu ili sjenaži te uvijek svježu, čistu vodu. Vitamini i minerali dodaju se kad ispaša nije dovoljna, a koncentrat samo u količini koju zahtijevaju rad ili potreba za dobivanjem na težini. Slovenski uzgojni program među poželjnim svojstvima navodi dobro iskorištavanje krme, pa treba pratiti kondiciju – prema kodeksu DEFRA-e predebeo konj jednako je velik problem dobrobiti kao i premršav.

Kopita neka potkivač pregleda, obreže ili ponovno potkuje u pravilu svakih 4–8 tjedana, a zube neka veterinar ili osposobljeni zubni tehničar pregleda barem jednom godišnje; tako preporučuje kodeks DEFRA-e. Australski standard arapska kopita opisuje kao okrugla, čvrstog roga i širokih peta, no to ne znači da je svaki arapski konj prikladan za jahanje bez potkova – o tome odlučuju potkivač i opterećenje konja. Svakodnevna njega obuhvaća čišćenje kopita, četkanje te pregled kože i mjesta na kojima naliježe oprema; standard spominje tanku kožu i svilenkastu dlaku.

S veterinarom vrijedi dogovoriti plan cijepljenja i suzbijanja unutarnjih nametnika. Kodeks DEFRA-e savjetuje da se program suzbijanja nametnika izradi uz savjet veterinara i uključi pretrage izmeta na jajašca glista, a prikladna cijepljenja prema istom izvoru ovise o dobi konja i njegovoj namjeni.

Četiri DNK testa koja provjerava odgovoran uzgajivač

Za arapske konje dostupni su genetski testovi za četiri nasljedne bolesti: tešku kombiniranu imunodeficijenciju (SCID), cerebelarnu abiotrofiju (CA), sindrom »lavandnog« ždrijebeta (LFS) i okcipitoatlantoaksijalnu malformaciju (OAAM). SCID, CA i LFS nasljeđuju se autosomno recesivno, a za OAAM se takav način nasljeđivanja pretpostavlja, iako je uključeno više različitih mutacija. Nositelj s jednom kopijom prema WAHO-u nema kliničkih znakova, a oboljelo ždrijebe može se roditi samo ako su oba roditelja nositelji; pri pripustu dvaju nositelja vjerojatnost je 25 %.

Kod SCID-a se ždrijebe rodi naizgled normalno, ali između 2. i 8. tjedna starosti razvije vrućicu, otežano disanje i proljev; prema UC Davisu oboljela ždrebad ne preživi prvih šest mjeseci. Kod CA ždrijebe pri rođenju izgleda zdravo, a oko 6. tjedna (ponekad tek do 4. mjeseca) pojave se drhtanje glave i gubitak ravnoteže; konji sa znakovima bolesti prema UC Davisu nikada nisu dovoljno koordinirani za sigurno jahanje. Ždrebad s LFS-om ima neobično svijetlu, sivkastu ili srebrnkastu dlaku i teške neurološke poremećaje, u pravilu ne može ustati te prema WAHO-u većinom u nekoliko dana ugine ili se eutanazira. Kod OAAM-a je prvi vratni kralježak oblikovan slično bazi lubanje, što pritišće leđnu moždinu. Test otkriva samo jedan poznati oblik (deleciju u blizini gena HOXD3); opisani su i slučajevi OAAM-a bez te mutacije, pa negativan nalaz ne isključuje sve oblike.

AHA u etičkim pravilima članovima zabranjuje nuditi rasplodnog konja za pripust, prodaju ili zakup ako znaju da je nositelj neke od tih bolesti, a to ne otkriju svim stranama u poslu. WAHO podupire dobrovoljno testiranje i objavu rezultata.

Melanomi kod zelenki i životni vijek

Arapski konji zelenke imaju povećan rizik od melanoma. Merckov veterinarski priručnik navodi da su melanomi osobito česti kod lipicanaca, arapskih konja i peršerona te da može biti zahvaćeno do 80 % sivih ili bijelih konja tih pasmina. U pravilu se javljaju kod starijih konja, ali se počinju razvijati u dobi od 3 do 4 godine, najčešće na međici i pri korijenu repa.

Za konje općenito Merck navodi prosječan životni vijek od 25 do 30 godina, ovisno o zdravlju, skrbi i veličini. Pouzdan izvor s posebnim podatkom za arapske konje nismo pronašli.

Prije odluke

Prije kupnje provjerite u koju je matičnu knjigu konj upisan (knjiga punokrvnih konja koju priznaje WAHO ili knjiga za arapskog konja) i zatražite nalaze testova SCID, CA, LFS i OAAM; kod rasplodnih grla to je način da se spriječi rođenje oboljele ždrebadi. Razmislite možete li osigurati svakodnevni ispust s drugim konjima, kvalitetno sijeno, redovite posjete potkivača i stomatologa te miran, dosljedan rad. Cijepljenja, posjete potkivača i preglede zuba korisno je redovito bilježiti kako biste povijest zdravlja uvijek imali pri ruci.

Prednosti i mane