Mongolski skakač (Mongolian Gerbil)

O vrsti

Mongolski skakač (puščavska skakalka) mali je, izrazito društveni glodavac podrijetlom iz sušnih predjela Mongolije i sjeverne Kine, gdje obitelji u prirodi zajedno kopaju opsežne sustave rovova. To se ponašanje ne gubi ni u zatočeništvu, pa je velik dio brige o njemu zapravo prilagodba kaveza tom urođenom nagonu.

Riječ je o jednom od rijetkih malih glodavaca kojeg bez ograda preporučujemo i obiteljima s djecom te potpunim početnicima – čist je, gotovo bez mirisa i rijetko grize kada ga se ispravno drži. Često ga se uspoređuje s hrčkom, s kojim dijeli veličinu, no društveno je riječ o suprotnosti: većina hrčaka mora živjeti sama, dok skakač, naprotiv, bez društva pati.

Zašto nikad sam

Skakač mora živjeti barem s jednim istospolnim partnerom, po mogućnosti iz istog legla – u prirodi živi u obiteljskim skupinama koje dijele rovove, pa usamljena životinja pokazuje znakove tjeskobe bez obzira koliko joj pažnje posvećuje skrbnik. Dva mužjaka ili dvije ženke, uvedeni zajedno u mladosti, obično cijeli život supostoje bez problema.

Kada treba uvesti novu životinju

Odraslog stranog skakača ne smijemo jednostavno staviti u postojeću skupinu, jer bi ga domaće životinje najvjerojatnije napale kao uljeza. Uvriježen je postupak postupnog upoznavanja preko pregrade – životinje nekoliko dana borave u susjednim dijelovima istog kaveza odvojene mrežicom, kako bi se navikle jedna na drugu putem mirisa i pogleda, a tek ih se zatim pod nadzorom spaja na neutralnom teritoriju. Postupak je sporiji nego kod mnogih drugih glodavaca, ali znatno smanjuje rizik od sukoba.

Kavez prilagođen kopanju

Budući da je kopanje rovova njegovo prirodno ponašanje, treba mu barem 20 do 30 centimetara duboka podloga u kojoj stvarno može kopati tunele, a ne samo površinski premetati stelju. Zatvoreni terarij ili visoki kavez sa staklenim ili plastičnim stijenkama prikladniji su od klasičnog žičanog kaveza za glodavce, jer skakač rado gura i razbacuje steljku kroz rešetke. U kutu mu uvijek treba biti dostupna posudica s posebnim pijeskom za kupanje – redovito valjanje u pijesku održava krzno čistim bez potrebe za vodom.

Prehrana i glodanje

Osnovu obroka čini kvalitetna komercijalna mješavina sjemenki i žitarica za skakače, dopunjena manjim količinama povrća; sjemenke bogate mastima i slatke poslastice treba davati rijetko, jer su glodavci općenito skloni debljanju uz pretežno masnu prehranu. Kako mu sjekutići rastu cijeli život, treba mu stalan pristup drvu ili posebnim grickalicama – bez toga zubi mogu prerasti i otežati hranjenje.

Aktivan u sumrak, ne noću ni danju

Skakač nije ni izrazito dnevna ni izrazito noćna životinja, već sumračna (krepuskularna) – najživlji je rano ujutro i kasno navečer, a između toga izmjenično drijema i aktivira se tijekom dana. Kotač za trčanje, cijevi i povremeno preuređivanje unutrašnjosti kaveza troše mu energiju koju bi inače potrošio na kopanje kilometara rovova.

Rukovanje i tanka koža repa

Rep se nikad ne smije hvatati jer se koža na njemu može poderati i ne zarasta natrag – skakača uvijek podižemo tako da ga objema rukama poduprimo ispod tijela. Zbog te osjetljivosti djeca smiju brinuti o skakaču, ali uvijek uz nadzor odrasle osobe.

Temperatura i zdravlje

Unatoč pustinjskom podrijetlu, skakači iznenađujuće loše podnose vrućinu i pregrijavanje – idealna temperatura prostorije je između 20 i 24 °C, a kavez treba stajati podalje od radijatora, prozora na izravnom suncu i propuha. Kako je riječ o životinji prilagođenoj na sušu s vrlo koncentriranim urinom, važno je redovito mijenjati steljku i dobro provjetravati kavez, jer se inače amonijak brzo nakuplja i nadražuje dišne putove. Društvo mu trebaju osiguravati isključivo drugi skakači – blizina mačaka, pasa ili drugih grabežljivaca u skakaču izaziva stres od plijena, pa kavez postavljamo podalje od njih.

Prednosti i mane